the truth & addenda balkan 2019 spring tour (26. 04. – 06. 05. 2019.)

UVOD – Pišem ovo nakon dugo vremena od kako se dogodila ova turneja, pa imajte to u vidu da se ne sjećam svih detalja i moguće da ću neke stvari možda malo pomiješati ili izostaviti. Druga stvar, nisam imao inspiraciju za pisanje ovog toura jedno duže vrijeme a najviše iz razloga jer sam mislio da neću imati baš puno toga zanimljivog napisati bez obzira što smo ovaj put išli skroz do jebene Ankare u Tursku. Naime, radi se o tome da su nama ovakvi podvizi postali uobičajena stvar, pa nekako sam tako i doživio ovaj tour i mislim da smo se više vozili u kombiju nego što smo razgledavali kul destinacije u gradovima u kojima smo bili (mada je bilo i toga). Tako da jbg, biti će ovo jedan klasičan moj turnejski dnevnik bez obzira koliko „egzotično“ otiđosmo ovaj put.

Bez obzira na tu rutinu vožnji do pakla i natrag i što sam/smo se navikao/li na to, ipak mi je pripremanje za ovaj tour bilo dosta stresno, ali ne zbog toga da sam npr. razmišljao koliko ćemo dugo ovaj put biti zadržani na turskoj granici nego zbog financija jer nisam u tom periodu baš bio OK sa parama (drugi i treći mjesec su najlošiji period u godini vezano za čuvanje pasa). Da me netko krivo ne shvati, odvojio sam ja sav keš koji mi je trebao za tour što je uključivalo vađenje nove putovnice (jer mi Hrvati ne možemo u Tursku samo sa osobnom, tj. tad nismo mogli), Turska viza, ATA karnet (podijeljeno na svakog člana banda ofkorz) plus ostali keš koji je bio potreban za turneju što je značilo da za neke druge životne osnove nisam u tom trenutku imao para. Srećom, moj stanodavac je ekstra tolerantan pa mu mogu prodavati ovakve spike, da mu platim koji mjesec kasnije ako se dogodi da eto, idem na još jednu turneju do pakla gdje se kilometri i keš tope samo tako.

Još da kažem pokoju o tome kako to da smo sa bandom iz Španjolske odlučili otići na turneju. Naime, momke iz banda Addenda znamo već neko vrijeme, od 2015.-e točnije kad smo prvi put svirali u Errenteria-i i Barceloni a dotične gigove su nam radili Iñaki (čita se Injaki) i Josep (gitara tj. bas, obojica pjevaju). Fran je treći član Addende i on se krije iza bubnja. Sa ovim veselim momcima smo se tokom prijašnjih godina sretali još nekoliko puta, svaki put kad smo svirali u Španjolskoj a jednom prilikom točnije u proljeće 2016.-e su Addenda posjetili i ove krajeve na jednoj od svojih turneja kad su autom obišli dobar dio Europe, uključujući i Dugu Resu :). Iako naši susreti sa ova tri momka nisu nikad bili nešto pre dugi, znate kako je to, dođeš negdje, odsviraš koncert, ideš u plejs di se spava i sutra pičiš dalje, ali iz tih druženja sa ova tri mušketira iz Baskije i Katalonije, skontali smo da se dosta kužimo i  razmišljamo slično o nekim principima DIY hardcore punka i još nekim idejama. Pa smo tako nekako i došli na ideju da zajedno odemo na tour a mislim da je bilo i vrijeme da The Truth podijeli kombi sa nekim bandom izvan Balkana jer su uvijek do sad bile kombinacije sa bandovima odavde a zadnjih par godina su to bili samo bandovi gdje Dominik i ja sviramo. Tako da je ova turneja bila i dobra prilika da se još bolje upoznamo jedni s drugima i vidimo kako to funkcionira sa ljudima koji ne pričaju isti jezik, ali naravno sve nas spaja ljubav prema cvijeću i drogama, pardon, prema hardcore punku, hahaha!

Petak 26.04.2019. Zagreb – Kraljevo

Tog petka, nemam pojma iskreno kad smo krenuli, ali nekako mi baca da je bilo oko 11, 12 popodne. Pošto je Dominik napokon položio vozački, predložio je da s njegovim autom odemo do Kraljeva, dan prije samog toura, što je bez obzira na to što nas je i to dosta koštalo, bilo puno jeftinije (i brže) nego da smo se jebali s nekim prijevozima ala vlak ili bus. Do Beograda smo pokupili neka dva mlađa momka preko Bla Bla Car-a ne bi li bar malo srezali troškove što se pokazalo kao dobra ideja. U Beogradu smo napravili pauzu kod Felixa i Romane koji su nam se pridružili na putu do Kraljeva. No, prije toga smo pročilali i jeli kod njih u stanu. Taj stan nam je bio plejs za odmoriti se i prespavati svaki put kad bi išli u Srbiju zadnjih par godina.

Taj dan je bilo baš toplo, čak i vruće u autu, što se nažalost nije nastavilo idućih dana na turneji, ali otom potom. Romana je bila baš uporna da stanemo negdje da popuši cigaru, pa smo stali u nekom selu između Kragujevca i Kraljeva, Felix nas hoće počastiti pepsijem,  međutim klinka na blagajni nema mu s čime izvratiti. Ne sjećam se kako su se snašli, ali dobili smo pepsi a Romana je drmnula rakiju i popušila cigaretu ili dvije. Kad smo stigli u Kraljevo, iskrcali smo Felixa i Romanu u njegovom kvartu i otišli u Ribnicu, direkt kod Vojkana. Malo smo se gubili u koju ulicu trebamo ući jer su malo brojevi konfuzni, no došao je Vojkan pred nas. Sad se ne sjećam detalja jel Nođo već bio tamo ili je kasnije došao, u svakom slučaju stigli smo, bilo mi je drago vidjeti svu ekipu opet te smo se bacili na kasni ručak koji je Vojkan spremio. Nođo je još friško bio sjeban zbog Rikija, svog psa kojeg je tad bio nedavno pokopao pa smo malo pričali o tome i zadnjim Rikijevim danima. Ne moram ni naglašavati koliko je užasno kad ti se dogodi tako nešto. Predvečer smo imali probu u Kovačima (sve legendarni kvartovi, lol) i bila je to klasična The Truth proba. Malo se svira pa se malo gleda u mobitele, hohoho!

Nakon probe su nam Đole i Ćiro iz Sedativa došli pomoći opremu prenjeti u kombi, hvala im za to. Tu je bilo neke pomutnje, neki su se pogubili na bandovskom chatu oko dogovaranja u vezi opreme i ispalo je da smo Dominik i ja bezveze furali jedno pojačalo iz Zagreba što je malo bio kiks jer smo i ovako u autu imali jako malo mjesta jer smo furali baš hrpu stvari, no šta je tu je, još jedna anegdota u bogatoj The Truth turnejskoj povijesti, heheh! Vojkan, Dominik i ja smo spavali u kancelariji Positivne Omladine što je već klasika. Podijelili smo se po sobama tako da sam solo bio u sobi i to je to što se tiče prvog dana.

Subota 27.04.2019. Kraljevo – Skoplje

kraljevo start

Za Skoplje smo krenuli dosta opušteno, čini mi se da smo se dosta razvlačili kad smo pakirali stvari u kombi. Kombi smo btw rentali od ćaleta od Natalije (Vojkanova bivša djevojka). Kombi nije baš velik, za jedan band je još OK, tako da smo do Skoplja uživali u komforu a put je prošao poprilično OK. U podnevnim satima smo bili u Skoplju, sparkali smo se kod socijalnog centra Dunja gdje je bila svirka, ali još je bilo rano i nije nikog bilo u plejsu. Momci iz Addende su stigli u Skoplje avionom direkt iz Barce još to jutro i gubili su se negdje po gradu, pa smo se dogovorili da se nađemo kasnije kod plejsa. Bacili smo šetnju po centru Skoplja da malo ubijemo tih par sati i tražili neki plejs da sjednemo i pojedemo nešto, no nismo baš imali sreće sa time. Tih dana je bio pravoslavni uskrs i ortodoks kršćani ga baš doje sa tim blagdanom pa tih dana hrpa toga nije radilo što je nama otežavalo da nađemo nešto OK za pojesti i to ne samo u Skoplju. Na kraju smo se zadovoljili u nekoj pekari sa nekim pecivima, pitama i šta već. Srećom je neki dućanić radio kod socijalnog centra, pa smo čekajući da se netko pojavi svako malo ulazili i kupovali grickalice i pića.

the truth djir

Nakon nekog vremena pojaviše se i Josep, Inaki i Fran sa torbama većim od njih, haha! Izgrlili smo se i odmah se prebacili na piđin ingliš. Kad se napokon pojavio Nikola koji je radio gig i kad je otključao prostor, ubacili smo opremu i stvari. Prostor se sastoji od nekakvog boravka koji je i plejs za svirke, male kuhinje, terase te je gore wc i još neka soba sa hrpom nekih razbacanih stvari. Naglasio bih to da nismo dobili ništa za jesti. Spominjale su se nekakve špagete, ali ništa se od tog magičnog jela nije dogodilo. U ovakvim situcijama ne znam ni sam kako bi se postavio/li, da li da ideš direktno ekipi održati neki odgojni govor o nekim osnovnim pravilima kad se radi DIY punk gig? Možda se nekome čini da su bandovi razmaženi jer očekuju hranu, ali to su neki temelji DIY hc/punk priče i gigova a pogotovo mislim da je krajnje neodgovorno ne potruditi se uopće srediti ikakvu hranu bandovima koji prođu brdo kilometara i pogotovo ako je jebeni religijski blagdan i hrpa toga ne radi čega je ovdje organizator itekako bio svijestan. Tako da veliki kiks za Nikolu i Dunja socijalni centar što se toga tiče. Imamo tu sreću da znamo dosta ljudi u Skoplju koji su došli na gig pa se skupio solidan broj ljudi za ovako manji prostor pa je bilo taman popunjeno ljudima. Baš se pojavilo dosta poznatih ljudi, valjda neću nekog izostaviti, ali super je bilo vidjeti opet (neke i nakon jako dugo vremena) Vaska, Tatea, Ifota, Mungosa, Skarfejsa, Marka… Tako da smo do početka giga fino podojili i ispričali sve svi skupa.

the truth skopje

addenda skopje

The Truth je otvorio šou. Uf, ne sjećam se kad smo ovako loš gig svirali, haha! Ma, meni je bubanj ne bježao nego letio po prostoru, u nekom trenutku sam i pedalu sjebao, baš žešća nebuloza. Zvuk je bio isto posvuda, ali usprkos tim tehničkim poteškoćama, atmosfera je bila kul i ovaj put je više Vasko pričao nego Vojkan, haha! Addenda sviraju drugi i posljednji. Imali su nešto manje tehničkih problema od nas, ali se kužilo da ni oni nisu bili skroz u moodu a zvuk je i dalje bio blago treš. No, solidna svirka Addende i to je bilo to. Ne baš najbolji početak toura što se tiče samog giga i kiksa sa hranom, no dosta sam već cendrao. Nakon giga Ifo i Vasko su rekli Nikoli da bi bilo OK da nam se sredi neka hrana pošto su i oni bili malo iznenađeni time da nismo dobili ništa za jesti pa su Nikola i Nođo išli obaviti tu akciju i uzeli svakome po burek iliti zeljanicu za vegane. Večer je završila na terasi gdje smo bacili baš ozbiljnu spiku o turnejama i kako se dogodilo neko opće zasićenje u hc/punk-u gdje jednostavno ljudi više ne percipiraju hrpu stvari kao što su prije i svi su pre kul da bi ih išta oduševilo i inspiriralo u punku. Ovo sam ja malo nespretno sažeo u ovu jednu rečenicu, no baš smo u tom razgovoru kritički sagledali dosta stvari vezanih za današnje punk turneje i stanje svijesti u DIY hc/punk-u, bar na ovim prostorima. Spavali smo u prostoriji gdje smo i svirali, na nekakvim jastucima i sklepanim ležajima te su prve turnejske nebuloze krenule vezane za prdenje i slične teme.

Nedjelja 28.04.2019. Skoplje – Solun

Da budem iskren, ne sjećam se kad smo se probudili i malo mi je mutno kako je izgledalo spremanje, ali pretpostavljam da se pila kafa i tako to dok nismo krenuli. Prije polaska za Solun iliti Thessaloniki smo malo prođirali po gradu da nađemo nešto za jesti i čak smo uspjeli naći neku pekaru te je svatko uzeo šta mu je najbolje pasalo, a ja sam odmah za kasni doručak uzeo jednu gravče na tavče porciju i kruh naravno. Španjolcima se isto svidjelo ovo tradicionanlo makedonsko jelo (a i vegan je, kuiš) a i meni je isto gravče super plus Josep i ja smo do kraja toura isprobavali razne konzervirane grah opcije po dućanima (Turci su pobijedili, ali o tome nešto kasnije). Ja se fakat slabo sjećam samog puta do Grčke, granice i kako je prelazak izgledao. Sjećam se da je na jednoj od granica bio čopor divljih pasa  i smiješno je bilo kad bi se nasred cesete legli i boli ih uvo, ekipa trubi i živčani, zaobilaze ih, totalni show!

skopski djir

U Solunu smo bili u ranim podnevnim satima jer ipak udaljenost između Skoplja i Soluna je samo nekih 250 km. Ne znam jel netko od vas ima taj filing, ali kad npr. putuješ negdje i prođeš kroz neki grad jednom ili dva put i onda kad idući put opet prođeš kroz te iste ulice i plejsove u gradu, čini ti se kao da si tu bio/la brdo puta. Tako je meni bilo sa Solunom, prije sam tu bio samo jednom tu (čuvena The Truth i Bosonogo Djetinjstvo turneja 2015.-e) a činilo mi se tako sve ultra poznato jer smo se više manje kretali u istom dijelu grada kao i prošli put. Klasika, obiđeš malo turistički dio uz more (gdje su mene i Dominika zahaltali neki Jamajka tipovi ili su se samo predstavljali kao da su sa Jamajke, haha i uvalili nam neke glupe narukvice od obične tkanine, koji treš, haha) i malo po užem centru. Opet smo tražili nešto za jesti i na kraju smo brzopleto u nekom plejsu odlučili jesti gdje onako kao u menzi možeš birati šta ćeš uzeti. Ne bih rekao da je baš bio vegan friendly plejs, ali znaš ono kad te glad tjera da ne razmišljaš racionalno  pa je bilo samo daj jesti pa kaj ako meso dodiruje ovu rižu, hehe! Ja sam uzeo pečeni krumpir, neku rižu s povrćem ako se dobro sjećam i hrana je bila ustajala. Naravno, našao se i pokoji komad piletine u riži, haha, baš treš. Neki od ekipe brijem da nisu htjeli priznati da smo baš kiksali, pa kao bila im je kul hrana ali baš smo podojili sa ovim ručkom. Kasnije smo otišli do plejsa  di je gig ili smo tamo već prije sparkirali pa otišli u đir po gradu, postao sam dementan što se tiče ovakvih detalja, ali kao da je to nešto previše bitno.

solunski djir

Plejs gdje je bio gig se zove 66 Crew i radi se o diy punk klubu usred grada. Ekipa koja nam je radila gig su bili simpa stariji punk par Marija i Makis a čini mi se da oni i vode klub uz još par ljudi. Skužili smo da će ovdje biti spika do početka koncerta „pomalo“ i da nas očekuje scenarij kao kad bi spojio dojenje prije giga u Zadru i Bologni pa probajte zamisliti koliko se odužilo do početka giga. Naravno, prvo je malo ljudi dolazilo, no kako se noć spustila, negdje iza 9 je počelo dolaziti još ljudi i na kraju se skupio solidan broj ljudi pa je i klub bio ugodno popunjen. Klub je u biti više kao neki birc i nije prevelik, klasika, šank, podij i manji stejđ plus wc na katu. Ali, kul je šta se može ispred na ulici dojiti, mada su pričali Makis i Marija da znaju imati problema sa par susjeda zbog buke, no to je već klasika za ovakve plejsove usred grada. Btw, mi smo jedva zbukirali ovaj jedan gig što se tiče Grčke tako da bi savjetovao tko god ide na tour u ove krajeve, nemojte ići usred pravoslavnog Uskrsa jer je nemoguće išta bukirati. Zašto je to tako, imam neke svoje teorije koje možda nisu točne, ali ekipa je kao izgovor imala da u to doba svi idu provesti blagdan sa obiteljima pa, kao gradovi su prazni. Solun definitivno nije bio prazan a i skupio se solidan broj ljudi na gigu, no ne mogu reći kako je u drugim gradovima, ali da u jednoj Ateni npr. nismo mogli ništa srediti, meni je to čudno jbg. Uglavnom, vrijeme do početka svirke smo baš propisno ubijali malo ispred malo unutra i definitivno smo band koji se i dalje teško navikava na takva dojenja (čitaj, nekima se već u 10 spava). Mislim da su Addenda bojs bili tu malo više opušteni od nas i ispijali pive samo tako pa su uspjeli malo prenjeti tu pomalo spiku i na nas.

addenda solun

the truth solun

Nemam pojma kad je gig počeo, no prvi su nastupili Addenda. Zvuk je bio dosta dobar i momci su pružili  dosta dobru svirku, definitivno su ostavili bolji utisak nego prethodnu večer gdje je svirka bila malo kaotična što se zvuka i nastupa tiče. Uglavnom, pola sata odličnog mixa fastcore-a i melodičnijeg hc/punk-a smo dobili od Addende tu večer. Ekipa je imala čudne reakcije, nisu puno pljeskali, ali ne bi rekao da im je loše bilo, haha, bar je meni tako izgledalo. Slijedi the Truth, posljedni band, naravno! E to je jedna stvar koja me kopka na turnejama u zadnjih par godina. Zaredaju nam se nekad gigovi gdje često bude situacija da ne svira nikakav lokalni band, jbt, to u Zagrebu nema šanse da se dogodi. No, dobro. Mi smo super svirali, tight svirka, dobar zvuk i slična reakcija kao i na Addendi, ali opet neka pozitiva je u zraku bila, barem se meni tako činilo. Uglavnom, solidan gig, definitivno bolji od prethodne večeri. Klopa je bila nakon giga, išli smo u neki fast food plejs i uzeli falafel. Spavali smo kod Makisa i Marije u stanu koji iako nije bio ekstra velik, uspjeli smo se podijeliti po sobama. Ne sjećam se više s kim sam bio u sobi, Fran je definitivno bio i neko od The Truth ekipe, nebitno. Na pod sam si složio „ležaj“ i udri.

Ponedjeljak, 29.04.2019. Day off i putovanje od Soluna do Ankare

S obzirom na ogromnu udaljenost od 850 km i činjenicu da bi mogli zadojiti na Turskoj granici, odlučili smo tog dana podojiti u Solunu i krenuti u kasnim podnevnim satima i voziti cijelu noć tako da sutradan ujutro dođemo u Ankaru. Tako da smo jutro i dio podneva skroz opušteno proveli po gradu sa našim domaćinima a pridružila nam se i frendica od Josepa koja je bila i na gigu večer prije a ja sam naravno zaboravio kako se zove, klasika. Taj dan je bilo i najtoplije vrijeme tih dana pa nam je svima pasala opuštena šetnja po gradu. Jeli smo u nekom kul vegan plejsu kojeg je Vojkan prethodno ovjerio na nekom od svojih solo putovanja pošto je on poznat svijetski putnik da ne bi netko pomislio da koristi band samo da bi turistički obilazio kul destinacije, heheh! Jeli smo, tj. barem neki od nas vegan giros sa pečenim krumpirom koji je bio odličan. Nakon par sati poštenog bauljanja po gradu, došao je trenutak da se rastanemo od naših domaćina, Marije i Makisa koji su stvarno bili ekstra kul i super strpljivi s nama. Mislim, nije da smo mi neki problematični likovi, ali svejedno totalni rispekt za ove ljude. I ući će u legendu to što su nam jedini u Grčkoj tih dana htjeli raditi gig.

solun food hunt

Na putu smo probali naći da li radi neki dućan, čak smo stali u gradu Kavala, gdje smo svirali 2015.-e, ali ni tu nismo imali sreće. Neku dužu pauzu smo ipak htjeli napraviti, pa smo stali u Alexandropoulisu, sparkirali se u nekom kvartu i krenuli u potragu za nekim dućanom, fast food-om, što god. Prvo smo naletili na neki treš fast food koji se bazirao uglavom na mesnom meniju i neki su ipak otišli unutra i uzeli neki pomes sa ala ničim, no meni to nije baš bilo napeto i osobno sam za to da se izbjegavaju takva mjesta gdje dok naručuješ pomes koji je pečen ko zna na kakvom ulju ekipa pored tebe rezbari kebab. Onda smo našli neki dućan, ali tipa nema kruha za kupiti i cijene su bile malo pretjerane, nekako mi je inat baš proradio i nisam htio za limenku graha dati 2 eura ili koliko god je već koštalo. Nakon što smo malo podojili kod tog dućana, pomokrili smo se  na nekoj šljunčanoj plaži i malo podojili tamo. Zatim smo bacili šetnju prema nekom djelu gdje je bilo dosta ljudi i hrpa nekih kafića itd. Tamo smo sjeli u nekom fast foodu gdje su neki iz ekipe pojeli vegan burito ali sam i to preskočio. Na kraju se ne sjećam jesam išta pojeo a i prošla me glad. Tu smo počeli malo pregovarati kakav je plan za dalje, da li da vozimo cijelu noć ili da prespavamo negdje. Ekipa iz Addende, tj. dio banda nisu baš bili za to da spavamo negdje vani i bili su u điru da platimo smještaj negdje. Mi baš nismo bili za to, pa je malo oko toga bilo natezanja, ali smo se onda ipak složili da ćemo voziti cijelu noć uz pauze. Jer, da smo negdje išli spavati u neki hostel ili nešto, samo bi izgubili vrijeme jer smo trebali odvoziti još brdo kilometara.

get in the van

Noć se u međuvremenu spustila i krenuli smo prema granici. Na granici smo bili oko 11 navečer i onda klasika, na turskoj strani počinje show. Carinica je bila ekstra nadrkana te iako su nam štimali svi ATA Carnet papiri, tražila nas je pozivno pismo. Pa je uslijedilo pisanje Ćanu iz Istanbula da nešto pošalje pa ako prođe prođe. Naravno da nije prošlo „pozivno pismo“ bez pečata kojeg je Ćan poslao poprilično brzo. No, u međuvremenu se promijenila smjena i nabrijanu carinicu je zamijenio neki baća koji je u stvari tu glavni ali koliko se sjećam iz Felixove priče (pošto je on obavljao karnet), lik je bio u civilu cijelo vrijeme i tek nešto kasnije pozvao Felixa u ured. Rekao mu je na broken inglishu otvoreno, „this letter is shit, but you pass“ i onda ispričao priču kako je on nekad bio metalac i buntovnik. Na kraju je rekao da je veliki fan banda Megadeth i pitao Felixa koji je bolji album Rust In Peace ili Yothanasia. Znači, ovo ne možeš bilo gdje doživjeti nego samo na turskoj granici. Naravno, došli su malo čekirati opremu tj. bitno im je samo bilo provjeriti Dominikovu Gibson gitaru pošto je to bio najvrijedniji instrument od cijele opreme. Znači, likovi su  doslovno samo tu gitaru htjeli čekirati i rekli nam da bez Gibsona ni ne pokušavamo izaći iz Turske. Baš lijepo. U svakom slučaju, nisu nas ovaj put drkali više od 3 sata a ja sam dobar dio tog dojenja bezobrazno proveo u kombiju u polu snu, jbg hladno mi je bilo vani. Tako da smo oko 2 ujutro krenuli dalje za Ankaru.

Utorak, 30.04.2019. Ankara

Dominik i Vojkan su se izmjenjivali za volanom, ne sjećam se da li je i Fran već tu uskakao za vožnju. Bilo je par pauza a dobar dio sam prespavao uključujući čuveni prolaz kroz Istanbul. U jednoj jutarnjoj pauzi smo stali na nekom odmorištu i u nekom ogromnom mallu obavili wc, kupili nešto za pojest i popit da se malo dobijemo. Tu smo odmorili nekih pola sata i pičimo dalje. Pošto nas je dijelilo svega još par sati do Ankare malo smo ipak odahnuli jer smo prešli najgori dio.

made in turkey

Ulaz u Ankaru je prebolestan kao i ulaz u Istanbul, prvo je sve megalomanski ogromno i visoko, znači takvih bolesnih nebodera i zgrada nisam vidio nigdje drugdje. A onda kad dođete u uži centar i kad vas usisaju one uske uličice, to je kompletni kaos. Tolika količina ljudi i prometa a sve zgnusnuto u tim uskim uličicama, kompletno ludilo. Uglavnom, dođosmo i do adrese gdje smo bili smješteni, kod jednog od organizatora giga po imenu Baris. Malo smo se mučili sa ulaskom u dvorište jer je bilo ekstra usko, no u ovakvim situacijama ti je ipak drago da si u manjem kombiju jer sa nekim većim kombijem ovo ne bi bilo izvedivo. Uglavnom, kad smo se sparkirali, uslijedilo je upoznavanje sa Barisom i njegovim mačkama kao i sa njegovom solidnom black metal kolekcijom CD-ova. Baris je nakon nekog vremena otišao na posao a mi smo bacili teži čil koji nam je svima dobro došao nakon noćne a i jutarnje vožnje. Tu smo Felix i ja pokazali da u The Truth taboru nas dvojica najbolje racionaliziramo hranu i obroke pa smo izvadili naš prehrambeni steš kojeg smo uspjeli sačuvati. U Addenda taboru, Josep je najodgovorniji u vezi hrane i on je izvadio limenke graha, Felix je imao vege paštetu, ajvar, humus i ko zna šta još a ja sam izvadio dimljeni tofu kojeg sam iz Zagreba ponio i koji se još dobro držao (u Kauflandu ima za kupiti, odličan je i nije skup) plus naravno imali smo kruha i peciva, pa smo složili poprilično solidan doručak. Čini mi se da u stanu i nismo nešto puno spavali, bar većina nas nego smo hangali i glupirali se. Tako da je nekad bolje potegnuti iz cuga na ovako duge puteve i onda se ima vremena za odmoriti prije giga.

ankara chill

Uglavnom, predvečer smo kombijem krenuli do plejsa gdje sviramo, opet kroz hrpu uskih ulica ispunjenih prometom i ljudima. Plejs se zove Zone Bar i radi se o nekakvom hipsterskom restoranu dok je klub, tj. plejs za svirke u podrumu, ali sve pic pic sredjeno, ne radi se o nekakvoj vlažnoj rupi da me ne bi netko krivo shvatio. Tu smo se upoznali sa Ahmetom, jako simpatičan momak s kojim je zapravo Vojkan bio u kontaktu i dogovorio gig. Klasika, iskrcali smo opremu od iza kroz neko dvorište i onda su uslijedile neizbježne stepenice. Uspio sam nadglasati većinu da kasnije radimo tonsku i da idemo prvo jesti jer stvarno nije bilo potrebno za nekim brzanjem jer je još bilo ekstra rano, pa je tako i bilo. Jeli smo gore u restaću i spikali sa Ahmetom i još par lokalnih likova. Svi su poprilično solidno pričali egleski, samo da napomenem. Kasnije nas nije baš obradovala činjenica da to što smo pojeli se oduzima od upada i ne znam jesmo se ikad prije našli u takvoj situaciji, no šta je tu je. Pripisali smo to neiskustvu organizatora jer im je ovo bila jedna od prvih svirki. Ipak, preporučam ne samo ekipi u Ankari, nego i svima ostalima koji ne kuhaju za bandove na turnejama, da počnu to raditi jer je to uvijek jeftinija a i kvalitetnija opcija od ovakvih akcija ili kad se naručuje hrana. Uglavnom, tonsku smo odradili nakon što smo jeli, koja je bila ekspresno brza jer je baća tonac sve namjestio dok nas nije bilo ne bi li se tonska obavila bez nepotrebnih odugovlačenja, rispekt. Sjećam se da smo prije giga dosta pričali sa Josepom, Inakijem i Franom o turnejama, naša i njihova iskustva plus uobičajene scenske spike i prozivke, hehe! Super su mi bili ti dijelovi gdje smo ulazili u duboke diskusije koje smo razbijali hrpom zajebancija. Super mi je bio trenutak kad smo skužili da volimo neke iste serije poput Seinfeld-a plus Inaki je uz to i trash movie master, zna svaki ultra trash SF ili horor film koji postoji, haha! Solidno sam pospikao i sa Ahmetom koji je pokazao veliki interes za to kako je kod nas što se tiče hc/punk-a.

the truth ankara

addenda ankara

Na samoj svirci se skupilo nekih 40/50 ljudi uvrh glave, ali sasvim OK brojka. Prvi sviramo The Truth i opet gig bez lokalnog banda, ajajaj! Odlična svirka, dosta dobra atmosfera, mi ultra raspoloženi, zvuk odličan, mi tight, ljudi uživaju, šta ćeš više! Spomenuo bih i to da su ljudi koji su došli na gig uglavnom bili mlađe populacije. Addenda sviraju drugi i posljednji. Tek kad su počeli svirati, skužio sam da su se malo nacugali, ali ne zbog svirke jer su svejedno dobro svirali, nego zbog upadica između pjesama i cijelog nastupa koji je bio za nekoliko levela iznad prošla dva giga. Baš su pružili dobar show, ja se nisam prestajao smijati. Ekipa ih je super prihvatila tako da je bila super atmosfera. Mislim da je bio i bis, baš su momci bili u elementu tu večer. Nakon giga je uslijedilo klasično dojenje u klubu, prodalo se i nešto mercha i tako to. Nakon što smo se vratili u stan, svi iz The Truth osim Vojkana smo otišli naći nešto za jesti, dok su Addenda boys otišli cugati sa ekipom. Opet smo ispali strejt eđ partibrejekri, ali pošto smo sutradan hjeli rano krenuti za Istanbul, ipak smo izabrali opciju da ranije odemo spavati. No, prije spavanja smo prošetali po kvartu i našli neki plejs  gdje smo se solidno najeli za malo para. Tip koji drži plejs je bio ekstra ljubazan i uslužan. Nakon što smo jeli, pravac stan i na spavanje.

Srijeda, 01.05.2019. Istanbul

Ne sjećam se detalja oko tog jutra osim da smo na zidiću u dvorištu jeli prije nego smo krenuli i ako se dobro sjećam, našeg domaćina Barisa nije bilo, ali stvarno se ne sjećam najbolje. Ne sjećam se baš previše ni vožnje, ali čisto za informaciju, od Ankare do Istanbula se putuje nekih 5, 6 sati. Ulazak u Istanbul je bio wow kao i prošli put kad smo (neki iz kombija) bili tamo, bolesno velik grad. Stigli smo u kasnijim podnevnim satima a plejs gdje smo svirali je bio usred starog dijela grada što je značilo vožnja po uskim uličicima kroz milion ljudi. Prvobitni plan je bio da se sparkiramo u nekakvoj garaži i trebalo nam je neko vrijeme da nađemo taj plejs gdje nas je čekao Ćan, naš drugar, domaćin i organizator giga. Nakon što smo napokon skontali plejs, skužili smo da ne možemo ipak parkirati unutra jer zbog kofera na krovu nismo mogli ući u garažu. Tu je krenula akcija povuci potegni, zašto bi u našem slučaju bilo nešto jednostavno, uvijek ima neka kvaka, gdje god dođemo, haha! Uglavnom, uspjeli smo naći nekakav parking u dvorištu koji se naplaćuje sa portirom što je značilo da barem imamo garanciju da nam neće nitko provaljivati u kombi. No, opremu, distro i ostale stvari smo morali odnijeti do plejsa koji je bio par ulcia dalje. No, i to smo obavili pa smo napokon mogli malo odahnuti.

Plejs gdje je bila svirka se zove Woodstock i radi se o klasičnom baru slash klubu, gore je bar a u podrumu je plejs za svirke. Prije tonske smo jeli u nekom obližnjem plejsu, barem jedan dio nas, neki su išli na falafel a španjolski dio kombija se klasično izgubio u potrazi za pivama. Kuhana hrana i sasvim solidan obrok, to je ono što mi je trebalo. Nakon toga je uslijedilo klasično dojenje, pa smo The Truth dio kombija otišli sjesti u neki plejs na čaj i kavu i tamo solidno podojili. U wcu sam se propisno iskenjao i moram priznati da sam se tu malo raspadao fizički, vjerojatno mi je imunitet malo pao a i zbog promijenjivog vremena sam se malo čmeljavo osjećao, jer takvo vrijeme tako djeluje na mene staru zmiju. No, bilo mi je drago da smo opet u Istanbulu, bez obzira što politička situacija u zemlji nije bila bajna, no nećemo sad ovdje o politici. Uglavnom, nakon što mo malo došli k sebi nakon jela i toplih napitaka, odradili smo tonsku i polako se ekipa počela skupljati u mračnom klubu a mogu reći da se klub solidno napunio ljudima što je bilo lijepo vidjeti te kao i u Ankari, ovdje je isto većina ljudi na gigu bilo mlađe dobi. Prvi su svirali Rotting System, lokalni crossover hardcore band. Zvučali su kao neki 80’s crossover band, ali ne baš u rangu tadašnjih poznatijih bandova. Lokalna ekipa ih je podržala a meni su zvučali malo prazno a i nisam preveliki fan tog zvuka. Zanimljivo je bilo pred kraj seta kad su počeli svirati SOIA, i Madball obrade, haha! Slijede Addenda. Oni su se namještali sto godina i bilo je nekih problema sa tehnikalijama a mi smo stajali uz stejđ i bacali heckling u stilu: „neki bandovi bi već odsvirali set a vi se još niste složili“. Kad su se napokon složili, Addenda su ponovili dobar show kao i večer prije a ljudi su ih odlično prihvatili i pogo nije stao do zadnje pjesme. Mi smo im svašta dobacivali sa strane i uživali u nastupu. Super svirka! Posljednji je The Truth. Odlična mi je bila ova svirka, možda i najbolji gig na ovom touru. Bili smo ultra tight, raspoloženi i nabrijani, zvuk je bio dosta dobar, Vojkan je imao klasične spike između pjesama i ekipa nas je super prihvatila. Baš odličan set i sve skupa kul gig. Ako vam se da čekirati, ima par pjesama sa ovog giga na youtube-u, dosta kvalitetan snimak koji dobro predočava atmosferu s dotičnog giga. Uglavnom, sve skupa super svirka.

addenda istanbul

the truth istanbul

Nakon giga klasično muvanje i nošenje opreme do kombija. Tu smo se morali podijeliti tko ide kombijem a tko javnim prijevozom do stana gdje smo bili smješteni i ako se dobro sjećam, tu smo se oprostili sa Ćanom koji nam je i ovaj put izašao maksimalno u susret sa svime od slanja fejk pozivnog pisma pa do smještaja kod nekog poznanika. Dok smo se tu još muvali oko kombija, neka baba se derala na nas sa prozora sa jedne zgrade, baš je bilo neugodno, haha! Uglavnom, jedan frend od Ćana nam je bio vodič do stana gdje nam je bio smještaj i klasika, vozili smo se sto godina po gradu ili je meni to tako izgledalo. Uspjeli smo naći neki parking koji se plaća, sa rampom i  portirom što ipak uljeva neku nadu da kombi neće biti ukraden ili provaljen. Ja se uopće ne sjećam jesmo mi na parkiralištu čekali Španjolce ili su oni kasnije došli u stan. Znam samo da je uzimanje stvari iz kombija potrajalo sto godina i ja sam klasično sebično samo htio da se više pokrenemo i dođemo do tog stana. Uglavnom, iako stan nije bio jako daleko od parkinga gdje smo ostavili kombi, zgrada se nalazila na takvoj strmini da ti dođe da se ubiješ svaki put kad gore ideš. Što nije ništa čudo za Istanbul, dosta dijelova grada je u tom điru. No, puf pant došli smo napokon i do stana, upoznali se sa momkom koji tu živi, ali ja sam klasika zaboravio mu ime, no nije to ni čudno jer skoro ga nismo ni vidjeli nakon toga, jer ga uglavnom nije bilo u stanu tokom našeg boravka tamo, pa nismo imali puno susreta sa našim istanbulskim domaćinom. I tako smo se podijelili u sobe, stavili puniti mobitele, okupirali kupaonu i sprdali se dok nismo otišli spavati.

Četvrtak, 02.05.2019. Day off u Istanbulu

Tog dana, mi smo imali svoje planove a Addenda boys neke svoje pa smo razdvojeno išli u obilazak grada. Mi smo doslovno cijeli taj dan bili u gradu i bilo je kao po običaju dobro zezanje, jedino je kiša na momente kvarila atmosferu. Prvo smo poodojili u nekoj knjižari caffe-u, teška kulturica, haha! U stvari, prvo je Vojkan tamo solo otišao dok smo mi neki shoping obavljali pa smo se našli s njim u tom arty knjižara caffeu i zapravo je bio skroz kul plejs. Tamo smo se opustili uz čaj i kavu pa udri po gradu. Tu nas je kiša oprala samo tako, pljuštala je pošteno pa jedno 45 minuta pa smo se non stop nešto motali i ulazili u neke dućane usput pa se malo otegnulo dok smo došli do mosta ne bi li prešli u dio grada gdje su Aja Sofia i ostale znamenitosti. Taman kad smo preški most je napokon kiša stala a sreli smo i Addenda momke. Obišli smo onu ludu tržnicu sa začinima i svakojakim sranjima, ja sam uzeo one zapakirane treš jeftine začine, za kog je dobro je, haha! Onda smo se odvojili od Espana dječaka i prošli malo kroz dio gdje su džamije i bacili par pokislih selfija.

istanbulski djir

Nakon turističkog dijela čekao nas je težak zadatak. Morali smo natrag u grad u neki kul vegan restać gdje je Vojkan (poznati svijetski putnik, da napomenem) već bio jednom prilikom pa nas je odlučio ne počastiti, nego odvesti tamo da se fino najedemo i zapečatimo istanbulski maraton tog dana. Bome to je baš potrajalo, nahodali smo se kao blesavi a dosta smo se i gubili, a grad kakav je, malo ideš ultra uzbrdo, pa nizbrdo, pa vamo pa tamo. Mislio sam u jednom trenutku da će netko odustati jer se već činilo da nećemo nikad naći taj vegan plejs (eto šta ti je GPS i moderna tehnologija, goli kurac), no ipak smo našli dotični plejs. Kako smo se tamo najeli i kako je hrana dobra bila, to neću nikad zaboraviti! Za par eura si biraš menije i stvarno je hrana vrhunska a kruh ti ne naplate dodatno, pa gdje to ima, ljudi! Ne sjećam se baš imena plejsa, ali sigurno Vojkan i Felix znaju te detalje pa ako se nekad netko od vas nađe u Istanbulu, preporučam dotični plejs (Vegan Istanbul, taman na pola puta između Taksima i Galata kule – Felix)! Onda smo se išli naći sa Addenda dečkima da nam daju ključ od stana te smo ih pričekali u nekom caffe baru i opet popili pokoji toplo hladni napitak. Nakon toga smo bacili malo opušteniju šetnju do stana, onako baš laganini i sjećam se da je bila spika koliko je Istanbul ljepši i nekako oku zanimljiviji grad od hrpe europskih razvikanih metropoli. A Balkanci smo, šta ćeš! U stanu je krenulo teško opuštanje. Nakon tuširanja smo se zbuksali u jednu od soba i zajebavali se do kasno u noć. Volim ovakve trenutke na turnejama.

Petak, 03.05.2019. Istanbul – Sofija

Uobičajeno se ne sjećam detalja kad smo točno krenuli iz Istanbula, ali se sjećam da smo prije polaska išli naći neki obližnji dućan i pekaru da se opskrbimo i pojedemo nešto prije polaska. Čim smo se malo odmaknuli od centra grada, no dok smo još bili na beskonačnoj aveniji, počeli su prvi problemi s kombijem. Kombi se zagrijao i morali smo stati. Sreća u nesreći je da je manji kombi pa je nakon nekih 30/40 minuta došao k sebi, ne želim ni pomišljati što bi bilo da smo bili s nekim većim kombijem i tako nešto ti se doggodi a nismo ni izašli iz Istanbula. Svejedno smo nešto malo izgubili vremena, ali ajd pičimo dalje. Kad smo ipak dobrano odmakli od Istanbula, pojavio se novi problem, primjetili smo da zadnji dio kombija malo previše drnda. Kad smo stali na nekom odmorištu, skužili smo da je jedna guma totalno sjebana i da bi ju trebali promijeniti, pa smo s tako sjebanom gumom nedaleko prije same granice našli neki treši treš vulkanizer usred ničega, onako doslovno kao da usred pustinje naiđeš na vulkanizera, haha! Tip nam je pokrpao rezervnu gumu jer smo našli ekser u istoj, lucky us! Tu smo proveli neko vrijeme i meni se napokon činilo da smo više manje riješili sve probleme, tj. bilo je samo da prođemo granicu pa ćemo već nekako lakše dalje. Eh, kako sam bio u krivu, u tom smislu da nije prošlo sve tako glatko.

Na granici je bila teška gužvetina. Taman kad smo napokon došli na red na Turskoj granici i stali sa strane da riješimo ATA Carnet, skužili smo da nam se ispustila guma koju nam je tip prije granice kao zakrpao. Teška pušiona! Najgore je što te granična policija ne jebe pet posto u takvim situacijama i to nije njihov problem. Sreća u nesreći je bila što je Felix također čekao sto godina da mu lik riješi karnet (i naravno da je došao pogledati da li je Gibson gitara na svom mjestu), pa smo mi tu malo dobili na vremenu smišljajući šta i kako. Srećom su naišli neki busevi iz BiH i nažicali smo jednog vozača da nam napumpa gumu jer je imao kompresor, pa da barem uspijemo preći granicu i u Bugarskoj nađemo nekog legit vulkanizera. Naravno, tu nam je bilo jasno da ćemo vjerojatno zakasniti na gig tj. na početak giga, ali PMA je još uvijek prevladavao u kombiju pa smo javili batku Mitku iz Sofije kakva je situacija. Na Bugarskoj granici se čekalo sto godina kao i na Turskoj i kad su nam kao riješili karnet, vratili su nas sa izlaza jer nam graničarka nije napisala potvrdu da je riješen karnet, pa smo se vraćali po tu potvrdu, tu smo već malo bili na rubu, pogotovo Vojkan, haha! Još su nam naplatili pet eura na ulasku u Bugarsku jer ti kao dezifinciraju kombi, tj. automat ti opere stakla, kakva treš pljačka! Kad smo napokon prešli granicu i ušli u Bugarsku, odmah smo stali u nekom malom mjestu i našli nekog OK vulkanizera koji nam je sredio gumu i rekao da možemo do Germanije sa ovom gumom, lol! Dok smo čekali da nam baća sredi gumu, Dominik nas je obradovao sa Fitnićevim statusom o tome kako smo ispali neki užasni licemjeri jer sviramo u Turskoj a tamo politička diktatura vlada, ali napisao sam posebnu kolumnu za svoj IOSC fanzin o tome pa da ne davim ovdje. Samo ću napomenuti da smo u tom trenutku toliko bili nabrijani zbog cijelokupne situacije, da nam je najmanje trebalo još i neko fejsbuk scensko dramljenje.

Uglavnom, put do Sofije je još neko vrijeme potrajao, pala je noć u međuvremenu i onih zadnjih pola sata prije ulaska u Sofiju se činilo beskonačno! U 22 sata napokon stigosmo pred Fabrika Avtonomia s tim da smo se prije toga kod nekog supermarketa našli sa našim domaćinom Mitkom koji je ujedno bio i jedan od glavnih organizatora trodnevnog Mayday(s) DIY hc/punk Festa od 1.-og do 3.-eg Maja iliti Svibnja 2019.-e u spomenutom skvotu. Mi smo upali na treći i posljednji dan, ali eto, zbog dugog puta i svih problema koji su nas snašli na putu, zakasnili smo na više manje sve bandove koji su svirali prije nas. Taman smo došli kad su svirali lokalni grinderi Razgruha a prije njih su svirali Debazzer i Artificial Comet iz grada Ruse u Bugarskoj i lokalni hip hop izvođač po imenu АБСТАКТ. Inače, s Mitkom smo bili već neko duže vrijeme u kontaktu pa je bilo kul napokon spojiti lice sa hrpom izmjenjenih mailova a Mitko također vodi poznati (u DIY hc/punk krugovima barem) hc/punk website diyconspiracy.net. Prije nego smo krenuli sa svirkom, Vojkan je održao kraću verziju svog predavanja o DIY i anarho hc/punk sceni u Srbiji u 90-ima, no predložio je da nakon svirke tko god želi pridruži mu se u kežual diskusiji te su neki ljudi bacili spiku sa Vojkanom nakon giga. Nakon kraćeg predavanja The Truth se postavio i bez puno filozofije smo počeli furiozno a tako smo i nastavili do kraja seta uz par pauza da se i kaže nešto o nekim našim stavovima i pjesmama. Koliko god je cijeli dan tj. put bio naporan, nekad upravo zbog toga svirka bude ekstra nadrkana i energična što je definitivno ovdje bio slučaj. A definitivno je tome pridonjela i pozitivna atmosfera te ambijent skvotiranog prostora bez stejđa što smo i spomenuli tokom svirke da su ovakvi prostori ono što mi najviše zapravo preferiramo kad sviramo. Uglavnom, super nabrijana svirka sa Minor Threat istoimenom obradom na kraju i ogromnim singalongom. Slijede Addenda koji su bili i posljednji band te večeri. Što reći a da se ne ponavljam, odlična svirka od veselih momaka sa juga Europskog kontinenta je izmamila osmijehe na licima svih nas tu večer. Bilo je tu i hrpa sprdanja između pjesama i dobacivanja u frendly tonu. Zaboravio sam prije reći da su Addenda svaku večer svirali odličnu obradu od Bad Religion – Do What You Want i svaki put kad bi ju svirali, meni je to bilo top! Svirka je završila sa Inakijem na koljenima i nojzi soliranjem, odlična svirka da još jednom to kažem!

addenda sofija

the truth sofija

Nakon svirke smo išli jesti, bila je neka čorbica što mi je super došlo. Iako smo zakasnili na prvi dio svirke, drago mi je bilo da smo ipak stigli na gig i da se sve OK na kraju završilo, dobar je to osjećaj kad si zadovoljan nakon odsviranog giga usred nekog grada gdje si prvi put u životu i prostor je ispunjen punk i alternativnom ekipom, teški PMA! Nakon što je završilo hanganje i sažimanje utisaka nakon svirke, otišli smo sa Mitkom nagurani u kombiju do stana u centru grada gdje smo bili smješteni kod Mitkove prijateljice Bori. Koliko smo umorni i nepažljivi bili saznat ćete kad dođete do dijela kad budem pisao o jutru nakon ovoga, no uglavnom, sparkirali smo se u neku mračnu uličicu u blizini zgrade gdje spavamo. Vojkan i ja smo prvi krenuli prema zgradi s Mitkom i taman dok smo došli do ulaza i kad je Mitko pozvonio na portofon, pojavljuje se murijak koji nas je doslovno preko ceste snimio i onako skoro dotrčao do nas. Uslijedila su klasična pitanja šta kako, zašto vas osam spava u tom stanu, onako poprilično je bahat bio lik. U međuvremenu se spustila Bori i potvrdila našu priču, pa se lik malo smirio. Bila je i još jedna murijakinja malo dalje i najbizarnije je bilo to što je neki lik u civilu bio s ovim murijakom, ali mi nismo uopće skužili da li  je to bio murijak u civilu ili koji kurac jer je više izgledao kao neki đanki cinker, no ko zna koji je bio đir. Uglavnom, welcome to Sofia! Tu smo se pozdravili s Mitkom i zahvalili mu se na svemu, te su nam se i ostali pridružili. Dominik i Inaki su spavali tu večer u kombiju jer nam se činilo  da nije baš zajebancija ostaviti kombi s opremom usred neke mračne ulice u Sofiji. Mi ostali smo se raspodijelili u stanu i malo pospikali sa Bori pa na spavanje. Šta reći, kakav dan.

Subota, 04.05.2019. Sofija – Kraljevo

Nakon dobrog spavanja i ugodnog jutra dočekao nas je novi peh jer zašto ne? Naime, taman kad su Dominik i Inaki došli u stan za to vrijeme nam je vučna služba zaključala gume jer smo bili parkriani u ulici u kojoj je zbranjeno parkiranje i na ulazu u ulicu stoji ogroman znak kojeg smo mi večer prije kompletno fulali i nitko od nas nije skužio znak. Mislim da smo bili toliko umorni da jednostavno nikome nije ni palo na pamet da provjeri ovako nešto prije nego smo otišli spavati. Uglavnom, zamolili smo Bori da pozove vučnu tako da su došli nakon nekih pola sata i oslobodili nam kombi te nam nisu nešto pumo naplatili, ali taman s tim novcima smo mislili u dućanu kupiti nešto za jesti, e jebiga. Ipak smo pojeli neki falafel koji je bio OK za prvu glad. Kad smo to sve riješili, krenusmo prema Srbiji tj. Kraljevu. Na granici poprilična gužva, tako da je potrajalo dok smo prošli i riješili karnet, mada ovaj put nije bilo popratnih problema. U Kraljevu smo bili u ranim podnevnim satima a u uredu Pozitivne Omladine dočekali su nas Đole i Ćiro sa hrpom skuhane hrane. Ovo bi trebala biti lektira nekim ljudima koji rade DIY hc/punk svirke kako se dočekuje band, hehe! Bilo je nekoliko vrsti pašti, kuhano povrće, salate itd. Nakon obilnog objeda, uslijedio je teški čil a Vojkan, Dominik i ja smo čak otišli na kafu slash colu u obližnji caffe.

Nakon par sati čilanja, došlo je vrijeme da odemo do prostora gdje je bila svirka. Gig se održavao u Rok Ordinaciji, bar slash klub a zanimljivo da se nalazi usred tržnog centra na doljnoj etaži. Kad smo složili svu opremu, opet smo bacili čil i spiku o Seinfeldu. Ne sjećam se da sam ikad toliko pričao o ovoj seriji kao sa momcima iz Addende. Btw, u ovom prostoru, Vojkan i Nođo uz pomoć još nekih ljudi sad već neko vrijeme rade svirke (što će nadam se moći nastaviti kad događanja poput koncerata opet budu dozvoljena, op. a. u pandemijskom periodu). Sam prostor nije preveliki, ali za grad poput Kraljeva i činjenicu da na hc/punk gigove ne dolazi više ni po 100 ljudi u manjim gradovima, taman je a može se blejati i ispred te ima i nastrešenih dijelova ispred što dobro dođe u slučaju kiše koja je baš te večeri neumorno padala. Uglavnom, negdje iza 21h se napokon Rok Ordinacija napunila sa ljudima, prostor je bio poprilično i ugodno  popunjen. Podružio sam se i sa nekim ljudima iz Kraljeva koje nisam dugo vidio, kao npr. Jelena i Šumar.

Ne sjećam se kad je gig počeo, no Sedativ su otvorili svirku. Ako netko još ije pohvatao, Sedativ je zapravo punk rock band iz Kraljeva koji je svirao u 90-ima, te od kraja 2018.-e ponovo sviraju, upotpunjeni Vojkanom na gitari i Nođom na basu, ofkorz. Melodičan i pomalo himničan punk rock sa socijalno osviještenim tekstovima, tako bi ja opisao Sedativ. Nije to baš moj đir, no band je ekstra usviran i odsvirali su solidan set te svidjeli publici, što je i logično s obzirom da je dosta lokalne starije ekipe došlo podržati band a i cijelu ovu svirku. Addenda slijede nakon Sedativa i pružaju odličnu svirku sa uobičajenim pošalicama između a i za vrijeme pjesama. Josep je rekao nešto i o samoj turneji, skroz dobra spika kao i nastup. Čini mi se da su se svidjeli ekipi. The Truth treći i posljednji. Ovo je bila naj hot svirka od svih sa ove turneje a bilo je dosta zagušljivo zbog ekipe koja puši (kaj su ovo 2000.-e, lol!?!) pa sam morao baš dolaziti do zraka između nekih pjesama a Vojkan nešto nije bio previše raspoložen za previše priče, pa sam morao glumiti ritam mašinu. Usprkos tome odsvirali smo energičan i nabrijan set a ljudi su nas pozitivno podržali kao i prijašnje bandove. Kul svirka, tu sam se baš iznojio za cijelu turneju. Nakon svirke, klasično spremanje, muvanje i pozdravljanje sa nekim poznatim ljudima te pravac kancelarija. U kancelariji smo spavali Addenda bojs i ja a možda i Vojkan, tko će se sjetiti svih tih detalja. Da ponovim, super svirka i drago mi je bilo da sam opet svirao u Kraljevu što je ze mene osobno domaći teren još od sredine 2000.-ih!

sedativ kraljevo

addenda kraljevo

the truth kraljevo

Nedjelja, 05.05.2019. Kraljevo – Beograd

Došao je  i posljednji dan ove turneje. Za Beograd nismo nešto previše morali žuriti, pa smo u BG došli tek u popodnevnim satima i ako se dobro sjećam, Felix, Romana, Dominik i ja smo išli Dominikovim autom a ostatak ekipe s kombijem. Kod Felixa osim što smo pročilali smo otišli i do kvarta kojeg zovu Dolina Gladnih, da pojedemo nešto. Ja sam uzeo falefel kojeg sam već jednom prije jeo na tom istom mjestu pa da ne kompilicram previše. Malo smo se i prisjećali što se jelo posljednjih nekoliko puta kad smo Dominik i ja bili na Novom Beogradu. Baš volimo pričati o hrani a tek jesti, hehe! Predvečer smo se uputili do mjesta svirke iliti do AKAB Okretnice, tad je to bio nešto noviji plejs a sad već eto, djeluje par godina i radi se o društvenom centru pokrenutog od nekih ljudi koji su bili aktivni oko Inexa, Beogradskog punk skvota koji je dijelovao u prvoj polovici 2010.-ih. Naš domaćin i organizator giga je bio momak po imenu Stefan (ne Ćirić, mada je i on došao kasnije), ostalu ekipu sam više manje znao od prije. Peh je jedino bio što je kiša baš počela pljuštati kad smo mi krenuli prema Okretnici i nije stala cijeli taj dan i noć. Tako da kad smo došli i unijeli opremu, nismo se micali iz prostora i natkrivenog dijela terase. Jako simpatičan prostor, ima sve što je potrebno, na katu infoshop a u donjem dijelu plejs za svirke, šank itd.

Skupio se solidan broj ljudi s obzirom da je bila nedjelja i da je vrijeme stvarno bilo grozno a i plejs je malo izvan centra grada, mada ne znam koliko to utjeće na ekipu u Beogradu vezano za dolaske na hc/punk svirke. Uglavnom, ljudi su došli i bilo je tu dosta poznatih ljudi, Rajko, Kobac (ne onaj iz ZG), Stefan i Nemanja burazeri, Terza, Đorđe i nemam pojma, vjerojatno još neki ljudi kojih se sad ne mogu sjetiti. The Truth svira prvi. Solidna tight svirka sa pokojom spikom između pjesama i pozitivna podrška od ljudi, to je nekako bilo to. Ne da je gig bio loš, ali nemam što dodati, nije se ekipa penjala po stropovima, haha a nismo ni mi sad skakali sa bubnja u publiku ni ništa takvo već ono standardni The Truth set. Addenda sviraju drugi i posljednji (kaje Beograde, di su lokalni bandovi!?!). Za vrijeme Addenda svirke se malo digla atmosfera iako i dalje ljudi nisu hodali po zidovima (:D), nekako mi se činilo da je bilo za nivo malo življe i energičnije. Momci su pružili odličnu svirku, bilo je puno priče, dobacivanja, zajebancije, emocija i suza radosnica između pjesama te mi se set činio nekako duži nego na prijašnjim gigovima. Moguće da nisam htio da Addendin  set ikad završi jer mi već dugo nije bilo toliko drago gledati uživo neki hc/puk band (i to svake večeri). Još jedna turneja je završavala i meni je bilo u glavi, kako ne bi imao ništa protiv da smo bar još tjedan dana u kombiju. Uglavnom, odličan set od Addende i došao je kraj.

pozdrav iz beograda

Nakon giga je uslijedilo klasično spremanje i pozdravljanje s ljudima te onda po brutalnom pljusku do autobusnog kolodvora uz malo vrtenja vamo tamo jer je grad bio cijeli raskopan. Kod autobusnog je uslijedio rastanak u tri dijela. Addenda boys su išli na bus za Skoplje odakle su imali let za Barcelonu, Vojkan i Nođo su kombijem pičili u Kraljevo a Felix, Dominik i ja sa autom kod Felixa. Tu su neki skoro zaplakali, bububu, rastajemo se, haha! Ma, baš je bilo ekstra emocionalno, stvarno smo se ekstra povezali na ovoj turneji sa Inakijem, Josepom i Franom pa je cijeli rastanak koji je bio brzinski jer su oni žurili na bus dobio još više na dramatičnosti. Dominik i ja smo logično, spavali kod Felixa i Romane ne bi li sutradan ujutro opušteno putovali za Zagreb. To je i zadnji put da smo bili u tom stanu, barem ja, jer su se Felix i Romana u međuvremenu preselili a ja ću uvijek pamtiti taj stan kao neko naše utočište kad bi svaki put došli u Beograd, tj. Novi Beograd.

Ponedjeljak, 06.05.2019. Beograd – Zagreb

Na putu za Zagreb preko Bla Bla Car-a nam se pridružila jedna djevojka da opet malo rasteretimo troškove i put je prošao u skroz opuštenom tonu. U Zagrebu smo bili u kasnijim popodnevnim satima i nebitno više što se dalje događalo jer to više nema veze sa ovom turnejom.

OUTRO – Evo, još par zaključaka u vezi ove turneje. Još jednom da napomenem da sam vrlo vjerojatno pomiješao malo neke stvari a pogotovo neke tehničke stvari oko polazaka i dolazaka i sl. Vjerujem da sam ipak uspio dobrim dijelom prenijeti atmosferu sa turneje na papir i ekran jer inspiracije sam svakako imao. Meni osobno je ovo bilo jedno super iskustvo i sa neke moje osobno emotivne strane uspješan tour. Bez obzira na neke stvari bez kojih se moglo, kao kišovito vrijeme, problemi s kombijem i neki kiksevi sa ne skuhanom hranom za bandove tj. nas u ovom slučaju. Najbitnije mi je to što smo se baš kliknuli sa momcima iz Addende na turneji i još više produbili naš odnos te se nadam da ćemo jednom prilikom ponoviti skupa neku sličnu avanturu (pogotovo s obzirom na trenutno stanje sa karantenskim zabranama, op. a.). Bilo mi je također zadovoljstvo gledati Addendu uživo svaki gig koji su odsvirali s nama jer me u zadnje vrijeme rijetko koji band oduševio na gigovima a nastupi Addende su bili baš po mom ukusu. Hardcore punk u pravom smislu te riječi, po mom skromnom mišljenju.

The Truth je odlično funkcionirao a ovo je bio i prvi put da nismo imali vozača, tako da su se na volanu izmjenjivali uglavnom Dominik i Vojkan uz Franovu pomoć koji je isto uskočio par puta. Rispekt za sve njih, pogotovo za neke ultra duge vožnje. Naši uživo setovi su bili tight (osim nesretnog Skoplja), energični i furiozni sa našom klasičnom pričom koju su mnogi ljudi na ovoj turneji ipak prvi put čuli jer su nas, logično prvi put gledali uživo i ako smo bar malo nekoga potakli na dve minute da razmisli o stvarima o kojima smo pričali, derali su i ultra brzo svirali, onda je to jebena stvar. Svejedno bih još spomenuo i to da nisu sve turneje nešto previše glamurozno, pogotovo turneje poput ove. Dok na nekim turnejama ima tih super opuštajućih momenata gdje čilaš na nekoj plaži usred Španjolske ili Portugala npr. dosta vremena na turnejama otpada na vožnje u kombiju i na ponavljanje istog procesa svaki dan. Voziš se, dođeš pred plejs, istovariš sve iz kombija, dojiš dok ne počne gig, sviraš, ideš spavati i ponovo sve to isto idući dan i onaj iza. Nekad te ekipa ne doživi baš, sviraš pred 20 bizaro freakova ili pred stotinjak ljudi koji stoje sa prekriženim rukama. Nekad ti se možda i ne svira jer te boli glava, želudac, imaš probavnih smetnji, imaš ozljede na rukama od sviranja prethodnih dana ili si se palicom nabio u oko i na pola si slijep, ali na kraju svega, radiš to jer to voliš i jer je to jedan bitan dio tebe a da ne pričam o gomili iskustava koja stekneš na svim tim turnejama. Barem se ja tako osjećam a i ostali iz banda su u tom điru. Drive, play, sleep, repeat je naš moto i nama je to OK.

Tako da eto, drago mi je da se i ova turneja dogodila, The Truth je i nakon ove, tokom ljeta 2019.-e odsvirao još jednu Europsku turneju sa Rules o kojoj ćete čitati neki drugi put. I još samo da spomenem da postoji i Josepova verzija ove turneje koju je pisao za Addenda blog: https://addenda.noblogs.org Doduše, Josep je pisao na svom maternjem jeziku pa ako vam se da smarati sa google translate (ja sam se smarao, haha!) ili ako natucate španjolski, samo naprijed! Iz dubine moje punk duše, hvala još jednom svima koji su nam na bilo koji način pomogli vezano za ovu turneju, nećemo to nikad zaboraviti i svaka moja kritika vezana za neke stvari s ove turneje je dobronamjerna, tenks još jednom svima! To je to za ovaj put, vidimo se nadam se na nekoj od idućih turneja.

Gajo von IOSC

interview @ diy conspiracy

Interview with ex-Yugo hardcore band The Truth

Published @ diyconspiracy.net

The Truth is a hardcore punk band with members scattered between the countries of Serbia and Croatia. Uncompromising in their attitude, the band has always been 100% dedicated to spreading the message of DIY ethics, progressive politics, sober lifestyle, and touring as much as your bones permit. This interview was done after their Balkan tour with Addenda in 2019. It’s already getting old so it’s time to be published somewhere.

I have my The Truth totebag with me every day on my way to work. It’s a precious memory from your gig in Ankara. As I assume, the print on it reflects your motto the best: Drive – Play – Sleep – Repeat. Am I right?

Gajo: Hey A., and everyone else reading this! I’m Gajo, The Truth’s drummer and the guy who sometimes screams something from the back. Yes, “Drive – Play – Sleep – Repeat” is our motto, you got that right! We love to tour which sometimes is not all just fun and joy but there’s something deeper, a dedication in all of us to tour and play a pissed-off kind of hardcore punk in front of 50 people. To play in distant town or a country, far away from our precious homes. Sometimes we drive around 900-1000 kilometers, but, as I’ve already said, we are truly dedicated to our cause of touring and playing live wherever we can. So I really think this motto suits us well. And the show in Ankara was truly great!

You come from three different cities (Kraljevo, Belgrade and Zagreb) and from two different countries (Serbia and Croatia). How on earth do you manage to rehearse together?

Gajo: This is a question that literally everyone is asking us, haha! Well, for me, personally, it’s not that big of a deal since I used to play in a band from Macedonia (FxPxOx), and in a few other projects with friends from Slovenia. It’s not so much of the rehearsals to be our main concern, it’s rather how to make new songs when we play these at home. Usually, we have a really tight schedule when we finally meet, so we only have a limited time to practice our set. The distance makes the whole process much slower when it comes to play new songs together. As for the rehearsals, it depends on the circumstances. Sometimes we do it in Zagreb, sometimes in Belgrade, and other times in Kraljevo. It all depends on where we have play our next show, or from where our next tour begins. So, there’s no some secret cabal behind our practice.

You’re all involved in other bands, you book shows, run distros, and publish zines. I praise your dedication to the DIY punk community. But what does DIY really mean to you? How did you get into punk rock? What were the first bands or artists that made you want to pick up a guitar, mic or drum sticks? Why did you form The Truth?

Gajo: I will begin with this part how did I get into punk-rock and what influences I had that made me try to make my noise. My transition from a heavy metal kid to a hardcore punk kid began around 1991/1992, which is also the period when I first started playing music. My first musical projects (I wouldn’t call them bands) all started in my bedroom, and I was only 13 years old when I first felt the urge to play and record my “music”. I did it with the help of my friends and a few of my cousins. We had these silly names for our room “bands”, like Stinking Socks, Ručna Bomba (Hand Granade) or Kaos! (with a circled A, this was actually a pretty good hardcore punk project, I still have the room demo on a tape somewhere!). I guess, the first hardcore punk bands I’ve heard at the time inspired me to try and play my own music, and those were definitely Dead Kennedys and The Misfits. Also some Croatian hc/punk/grind bands like Anti Otpad, Analna Psoriaza, Buka, Patareni, etc. It wasn’t long until I discovered even faster hardcore punk bands, like early DRI, Ripcord, and Jerry’s Kids, which also had an influence on me wanting to play fast as hell. Their music taught me how to make fast but still catchy riffs, which I still practice to this day. Later on, of course, I’ve discovered even more bands, zines and stuff related to the DIY hardcore punk community, so my horizons of this music broadened up even more. However, my love for fast and pissed-off hardcore punk has never faded away. Black Flag and Tear It Up were a huge influence on me regarding touring and not giving a fuck what anyone else will say. Just get in the van and play wherever there’s any DIY hardcore punk thing going on! As for the meaning of DIY, I’m not gonna pretend and try to present you The Truth as some of those DIY life-coaches, no one from the band makes their own instruments, their wooden tools or whatever like that. But we do or at least used to make zines, book shows, play in bands, run record labels, and so on. So DIY in our case is mostly connected with our own hardcore punk activities. For me, personally, I live in the capital city of Croatia, I pay the rent and bills, and I buy all my food so I’m a consumer just like everbody else. But I still don’t wanna be consumed by consumerism, so I pretty much only buy stuff when I really need to. I rarely buy clothes, I usually get them from alternative sources, like take it or leave it free shops in squats/social centers, or I find the clothes on the streets, or someone just give me their old stuff. If I was never introduced to DIY hardcore punk ideals, I’m not sure if I would have this anti-consumerist point of view at all, and I see this as a direct link to the DIY philosophy. I’m not sure If I’m the right person to say why The Truth formed in first place since I came into the band later. Although, joining the band was pretty natural for me. The guys from The Truth were some of my best friends for a long time.

Vojkan: I’ve got into the DIY punk scene in the late ‘90s after I discovered some local DIY punk bands. Back in the days, Kraljevo (the town where three of us come from) had a really interesting and very influential punk scene with bands such as: Hoću? Neću!, Totalni promašaj, Sedativ, Smudos, etc. Also fanzines like Kontrapunkt, Podzemlje dosade, Akupunktura, etc. There was also a distribution called Kontrapunkt, so I could easily find new issues of local and regional fanzines and cassette tapes of different bands. So that’s basically how it all started and the rest is history. In early 2000s, we formed our first band(s), we started our fanzines and distros, organized some shows and did all other DIY stuff. The Truth was just a side project – we wanted to start a typical straight edge band with songs about not drinking/taking drugs, backstabbing “friends”, real friendship, and all the other SXE/HC clichés. Even the name was that lame, it was The Truth of XXX (because all three of us me, Felix and Nikola were straight edge). But later on, The Truth became our only band and we decided to make something more serious out of it.

I know you emphasize a lot on the lyrics and spreading a certain message throughout your music, but what’s the deal with the name? Do you think that The Truth reveals any real “Truth”?

Gajo: Well, I see the band’s name more as “our truth”, whatever there is that the band represents in our lyrics, music, or personal opinions about the DIY hardcore punk scene and life in general. But as I’ve already mentioned, I wasn’t in the band from the beginning so I will let someone else explain more about the band’s name itself.

Vojkan: Like I already said, The Truth started off as a side project and later on became a serious band (I guess we are serious.) Still, the name is kind of funny because there are so many truths out there and no real Truth. Maybe someone can be fooled with the name and think of us as some really tough and stubborn hardcore band. But we are just trying to spread our message and make people think outside the box. The lyrics are important to us, we don’t sing about our favorite foods or how we missed the train while we were coming home from a weekend party. We believe that punk is a music for social changes, therefore we sing about antinationalism, antisexism, especially within our own DIY punk community and all other important social issues. We’re not here to entertain, we are here to point a finger!

The Truth represents the straight edge attitude. It’s somehow odd since drinking is an inseparable part of Balkan culture. You are also taking part in a historical documentary about the straight edge scene in Ex-Yugo countries, which I really look forward to watch! What’s the meaning you put into being a straight edge and also live in the Ex-Yugo region? Could you also give us a brief info about the movie?

Gajo: Yes, everyone in The Truth is straight edge and all of us are edge for a long time, so the straight edge philosophy is a big and natural part of our lives. You’re right that drinking is a inseparable part of the Balkan culture, so I would say that being straight edge in the Balkans today means you have a pretty stubborn personality. For me, being straight edge is both a personal and a political choice, and that means having a critical point of view from a straight edge perspective towards society in general. Critical of my surroundings, which includes being out of step and refusing to be part of the general status quo. I will add that being straight edge in ex-Yugoslavia is also something very specific in the context of ex-YU hardcore punk, at least I can speak for Croatia where to this day, straight edge hasn’t been totally accepted, or even understood from the majority of people into hardcore punk, which only shows how even punx in ex-YU are under the huge influence of tradition when it comes to drinking. Drinking is totally normalized and socially acceptable within the scene. Although, lots of people in ex-YU (including hardcore punx) will assure you how they are drinking just to have some fun or because of socializing with other people. This kind of friendly and social drinking is oftentimes only an excuse for many people to get away from their problems, just to act like assholes and refuse to come face to face with their inner-self. Don’t get me wrong, I don’t want to sound as a preachy, righteous straight edge asshole, and I don’t think that straight edge is for everyone, but at least I’m not a hypocrite here. I don’t pretend to be something that I’m not. It’s pretty simple, I don’t mind if someone is drinking alcohol but if drinking or doing drugs is ruining your life, and other people’s lives around you, than I have a problem with it. Also, it’s too easy to be a selfish asshole who doesn’t take accountability for your own actions, blaming alcohol or drugs for your selfish behavior. Once again, I don’t think I’m better than anyone else just because I’m edge, I also do mistakes; we all do, we are all human. But, I see the only valuable choice is taking responsibility for my own bullshit, and I don’t need to hide behind some substances just because I fucked up something. I could go on about this topic but I think I’ve already said pretty much all the basic stuff about my point of view of being a straight edge in ex-YU. As for the xYugox movie, the author of this project is Pavle (also known as Vjetroslav Prdinski) who’s also a drummer in Rules and Left To Starve. This movie is a big project because Pavle is doing lots of interviews with active straight edge  people from ex-YU, and also with lots of people who are not active in the hardcore punk scene anymore but they used to be important figures in the past. Also, The Truth will be the main band covered in the movie because we are the only straight edge hardcore punk band in ex-YU at the moment. So Pavle is shooting a lot stuff concerning The Truth like shows, tours and interviews with all the band members. That’s pretty much what I can say so far about the movie because it’s still in the works. You can see some scenes from the movie on their Instagram account: @xyugox_

After coming back from your recent Balkan tour, you’re already packing up for a new tour with your brothers in arms Rules. You’ve already toured with them so many times before and even share two members of The Truth with Zagreb’s very finest punk’n’roll unit. What’s the best thing to come to mind when you think of the previous tours, and respectively the worst? I’ve always liked listening to tour stories.

Gajo: Yes, we toured three times with Rules throughout Europe so far (I’m answering this after the tour you mentioned is already over). Dominik and I are the guilty ones for playing also in Rules, although my role there is playing a bass guitar (I’m a drummer in The Truth). A few years ago, Dominik and I played in a fast hardcore punk called Ugly Fucks, so The Truth & Ugly Fucks also played and toured a lot together at that time. Rules also played a lot shows and went on a few tours together with Left To Starve, which is another band where Dominik plays guitar. There are so many good memories when it comes to DIY tours that I don’t even know where to start. I just love getting into the whole tour vibe which is kind of another world when you’re touring for some time, and then you experience a lot of wild things during these tours. I love being a part of the smelly van crew and telling silly jokes, I love seeing old friends on tours and meeting interesting new people. I love seeing cool new places and learning about DIY hardcore punk communities in different towns and countries. I love the playing, this is one of the most important and cathartic things why I’m going on tours, just playing raw and pissed-off hardcore punk in front of all these new faces every night. This is just a great thing for me. The worst things about touring are getting fucked on borders, van troubles (which we hadn’t experienced so many times, but even few times we did are more than enough), long and exhausting drives and the worst of all, is a cancelled show. Cancelled shows can be such a bummer and there’s nothing worse than having two days off in a row, I fucking hate that! Everything else is no such a big deal, especially for us when we are a well oiled up machine when it comes to touring, we know what’s up and we don’t complain much. At least we try not to. If we didn’t have ordinary jobs and other obligations, we would tour even more, that’s for sure.

Although Yugoslavia wasn’t a member of the Eastern Bloc, after Tito-Stalin split in 1948. With this huge historical No to the Soviets, we may say, the process of Yugoslavian Westernization has been started. As Aeleksandar Zikic has theorized (October 1958 at NATO’s journal, Revue militaire generale), jazz, rock and other modern dance music genres could be employed in the war against Communism. The idea was that the more time a young person spends listening to Little Richard, the less they would want to read Marx and Lenin. I guess the acceptance of Western trends proved it to be true. With the help of American embassy in Belgrade, jazz stars like Dizzy Gillespie, Louis Armstrong, Ella Fitzgerald have made it to Yugoslavia. Numerous concerts of rock groups have followed. A Museum of Contemporary Arts was founded in Belgrade. Jukebox, the very fist rock’n’roll magazine in Yugoslavia has emerged. Where does punk stand in this picture? It became visible in Slovenia and Croatia, I guess. Did these bunch of misfits and outlaws shook the comrades in Komunistička partija Jugoslavije?

Vojkan: More or less you are right about the Westernization of Yugoslavia and yes, indeed, it was quite different compared to other countries of the Eastern bloc. Rock’n’roll was finally accepted, although in the beginning it was attacked by the ruling party. However, somehow the party has managed to turn it into a tool to control the Yugoslavian youth. Rock bands released their records for state owned record companies, they played on official state organized big concerts (there was rock’n’roll even for Tito’s birthday, which was a huge honor to them), they’ve got all the attention that they could get. And actually just a few of them have opposed the system. They all enjoyed their rock’n’roll fame back then, and now they pose as being subversive. Also, there’s one important thing to mention – Tito and his fellow associates were hardcore Stalinist, deep down in their core. They’ve never fully accepted any ideas of democracy and freedom. Anyway. When the punks started to appear on the streets of Yugoslavia, in the late ‘70s, they were seen as just another threat coming from the West which will destroy their communist heaven. Of course, the punks shocked everyone with their spiky hair and obnoxious music. That’s why the secret police and officials started to attack punk(s) anywhere they find them. But it wasn’t long before punk also got under “control” by the state, since more or less all bands from that first wave of punk music started to release their albums for state owned record companies. Yes, they all changed their music and the message into some new-wave/pop/whatever mainstream thing was popular at the time. During the ‘80s the real hardcore punk scene has emerged, incorporating DIY ethics (with fanzines, independent music labels, promoters, etc) so it was out of reach of the system. Slowly, the DIY scene was building something new and by the end of Yugoslavian era, late ‘80s, you’ve already had a network of people all around the country, who really helped the scene to grow in the last decade of the XX century. The things became more political, both left-wing and right-wing, different ideas started to emerge (antisexism, anticapitalism, antifascism, etc).

During war time in the 1990s, punks of turmoil-ridden Yugoslavia organized campaigns like Over the Walls of Nationalism and War. I believe that was a huge step to oppose the hatred. How did this impact the way of life for punks back in the day? Today, can punks in Serbia rally against autocrat prime minister?

Gajo: In the 90s, when it comes to Ex-YU DIY hardcore punk and the anarcho movement, were very interesting and exciting times. Over the Walls of Nationalism and War was indeed an important project which helped even more in breaking the walls of nationalism and hate between people in ex-YU. But, in general, in the 90s, ex-YU hardcore punx have never stopped to correspond and cooperate between each other, and being against the state and against the war at the time was a strong political statement, not just some hipster trend. Back in the 90s, hardcore punx and people into alternative lifestyles were often oppressed by state and police on the streets, at shows, and sometimes police would even come to people’s homes and take some active anarcho-punx to police stations for interrogation. Now, the times are different, but I think the state oppression had only more sophisticated than before, so we mostly live in a delusion how things are better, more liberal and free. But are we really free?

Vojkan: After the split of Yugoslavia into many different countries, things have started to become really shitty in this area. A lot of punks were forced to go to war, some of them subscribed voluntarily, some of them became refugees in foreign countries, etc. But a lot of other punks started their own various actions giving their best to end this stupid war. Nationalism was really strong (and still is) and it was a fuel for new wars, so it was really hard to do anything related to activism. But kids (in that moment punx) were really young and didn’t give a shit about that and started to sing against the war, against the heads of state, against their war crimes, etc. It was a small step for them but a big leap for humanity in that part of the world. It showed up that there are some people who are opposed to all this madness. Some of the punx were under surveillance of police and secret services. They just couldn’t get it why there are some Serbs who are in friendly contacts, during the war, with Croats. So some of the people from the scene were called to the police and stuff like that. A lot of them were involved in demonstrations against Milosevic’s regime, going to protests, fighting with police, etc. Nowadays, it isn’t like that anymore, although all the punks are against our president. Maybe it’s because of a lack of organization, maybe it’s because of social networks, maybe they are focused on other stuff, who knows?

What are your highlights of the year so far? Favorite movies, books, demos, albums? Favorite places, favorite shows? What’s next now? What should we expect from The Truth? More touring, more shows, more party?

Gajo: I’m not sure if my answer will disappoint you, or anyone else reading this, but I’m not even sure if I have a favorite band, record, show, book, or a movie from 2018 and you’re already asking me about 2019, haha! Some of my favorite bands are The Beach Boys and The Beatles, so, that alone says a lot about what kind of music I listen to these days, and I don’t pay much attention to any new music these days as I’ve used to. Again, I don’t want to sound like “everything was better back in the days” old fart, but the fact of the matter is that my musical preferences at the moment are mostly focused on the bands from the past, like I’ve already mentioned: The Beach Boys, The Last, Black Flag, Descendents/ALL, Adolescents, TSOL, early Dischord/DC hardcore, early Boston hardcore, Unity, Moving Targets, Youth Of Today, Ripcord, Born Against, Razlog Za, Weezer (old), Dead Nation, Tear It Up, The Rites, The Prowl, Nightstick Justice, and then everything after 2009 went black! It’s similar with the movies, although I dig a lot of series, even some newer ones like Dark or Mindhunter. As for books, my favorite books are mostly books about hardcore punk and these kind of books are the ones that you’ll find in my collection. And I was always more into zines anyway. As for The Truth plans, we just finished a two week European tour with Rules (July of 2019) and our main focus will be on writing a few more new songs to complete our album and to start recording the album. We’re playing in November (again with Rules and few other cool bands) in Vienna, Austria on a Making Punk a Threat Again Fest, but maybe will do some more shows in the upcoming months.

Thanks again A. for doing this interview with quite interesting questions.

Everyone reading this can write to us at: thetruthofthetruth@gmail.com, or check out our blog: thetruthbanda.wordpress.com

Also, if anyone wants to ask me anything, you can write me at: gajoimasa@yahoo.com or check out my blog: zerotosuicidal.blogspot.com

make punk a threat again vol. 3 / 23.11.2019. / venster 99 / beč

Dočekali smo i treću ediciju ovog festa. Kao i prošle godine, prvi dan sam eskivirao jer me apsolutno ništa nije zanimalo. Zapravo ni za jedan bend nisam čuo tako da sam u petak uveče bio na drugom mestu. U subotu su svirala tri benda sa Ex Yu prostora: The Truth, Rules i Indikator B, što mi je super a opet, pribojavao sam se da će poseta biti manja, jer ne lažimo se, festivali se vrte oko bendova iz zapadne Evrope, severne Amerike i reuniona razno raznih Japanaca.

Akcija kreće dan odnosno veče ranije, dakle u petak. Kraljevčani (Vojkan, Nikola i Felix pojačani Jacom) najavljuju svoj dolazak oko ponoći tako da sam bio voljan da ih sačekam. Ostao sam budan do 2 a onda se borio sa snom do 4 kad sam i definitivno otišao u horizontalu. Probudili su me oko pola pet. Kao da su putovali iz Turkse a ne iz Kraljeva. Nakon što sam ih smestio usledila je klasična doza tračarenja, jebi ga Felixa i Nikolu nisam video sigurno 7 možda i 8 godina. Taman legnemo da spavamo, kad professor, nakon tri sata sna, ustaje i čekira šta se dešava na socijalnim mrežama.

Napojim ih, nahranim i krećem s njima u klasičnu turističku turu obilaska grada. No dobro, pošto sam u jednom momentu morao na drugi kraj kod drugarice na davno dogovoreni ručak njih sam ostavio da zuje po centru sa Sićkom i njegovom ženom koji su došli iz Minehna samo zbog koncerta i da bi se videli sa njima. Svaka čast! Kad sa 45 godina, pored porodičnih obaveza, posla i svakodnevnog života izdvojiš vikend da bi zapucao 500km ne bi li podržao svoje prijatelje, to je za svako poštovanje. Vraćamo se u isto vreme u stan, oni ubrzo idu u klub, da se nameštaju, dok sam ja ostao na gajbi ne bi li bar malo odspavao jer su mi oči bile na pola koplja.

U klub stižem oko devetke, bend Indikator B iz Zagreba je na bini. Doomtown Records im je objavio kasetu ali nisam pojma imao da je Karlo gitarista i u tom bendu. E sad, meni je njihov zvuk na izdanju jednoličan, nekako neubedljiv. Uživo to zvuči dosta bolje ali opet nedovoljno da bih se upecao. Publike je bilo ali je klub bio poluprazan. Mislio sam da će tako ostati do kraja. Nakon 20tak minuta svirke, uz aplauz, bend se povlači sa bine. Nakon kraće pauze, nastupa drugi “domaći” bend, Rules koji sa The Truth deli članove i kojem je skoro izašao singl. Jedva sam ih dva puta preslušao ali sam u zvuku provalio uticaj Tear It Up, što je i logično obzirom da je Gajčević u bendu, dok se u jednoj pesmi oseti uticaj Black Flaga. Dobro su oni to sabili a publika, brojnija nego na prethodnom bendu, sasvim ih je solidno ispratila. Što bi se reklo nije ništa nedostajalo. Dužina seta bila je ista kao i kod prethodnog benda. Pauzu nakon njih iskoristio sam da malo prozujim po klubu i ispred njega. U međuvremenu došlo je još ljudi i na kraju je sve bilo krcato. Izgleda da ipak vikend radi svoje a ekipi upad od 10 eura ovde ne predstavlja nikakav problem.

Nakon nameštanja The Truth su krenuli sa svirkom. Prošlo je dosta vremena od kad sam ih poslednji put slušao. Ono što su radili prvih 6-7 godina ipak je bilo u rangu prosečnih “jutkru” bendova, dok je kasnije proradilo iskustvo a i dolazak Gajčevića (a od skoro i drugog gitariste) u bend promenilo je stvari na bolje. Dakle, govorim o periodu kad su izbacili one silne ikseve iz imena. Set se sastojao od stvari sa oba izdanja plus jedna nova koju su valjda prvi put to veče svirali a za koju je profesor napisao tekst dok je bio kod mene u stanu. Ako je Indikator B imao solidno pun klub, Rules je imao znatno više dok je Truth svirao u punom klubu. Ni oni nisu publici ostali dužni. Profa je, klasika, galamio između pesama i dobio zaslužene aplauze jer je imao dobru spiku o dešavanjima na Balkanu te je izvlačio paralele između Kurza u Austriji i šljama koji trenutno vlada u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Nakon svirke, ljudi su mu prilazili jer im se definitivno dopalo to što je pričao. Između svojih stvari ubacili su i obradu benda Outlast “Positive Hardcore Positive Youth”. Kakva carska akcija! Outlast je mali bend s kraja 90ih iz Linkopinga, omanjeg grada u Švedskoj, koji je igrom slučaja osvojio simpatije nekih ljudi u Srbiji. Lično meni je taj bend odličan i često se vraćam njihovim pločama. Kraj seta, nakon njihove ”Građanin sveta” završili su obradom Minor Threata, Uz zasluženi aplauz skidaju se sa bine a mesto ustupaju triju iz Beča. Death Raw Groupies je bend sa najboljim live nastupom. Dve cure plus lik na bubnju. Gomila uticaja svega i svačega ali uživo prejako. Cure se smenjuju, malo urlaju, malo pevaju, prave grimase, krevelje se, ali kao celina u prepunom klubu ovo je zaista bilo odlično. Na ovakvoj atmosferi mnogi bi im pozavideli. Pola sata muzike koju ne kapiram jer nije ništa određeno ali ceo dojam je odličan. Nakon njih svirao je poslednji bend za to veče, češki Vole, za koje nikad nisam čuo, ali su bili upravo onakvi kakve sam ih zamišljao. Prljavi, nejasni i teški. Pevač čas peva growl čas krešti i sve vreme pravi neke uvrnute face. Posebna priča je gitarista sa frizurom kao Nikola Simić u Žikinoj dinastiji kad glumi ludog dirigenta u bolnici. Generalno, urnebes ekipa. Ljudima se svidelo. Više puta sam mislio da odustanem i izađem napolje jer su generalno dosadnjikavi ali sam ipak ostao do kraja. Česi su svirali ne znam ni sam koliko ali mi je izgledalo kao čitava večnost.

Nakon koncerta sa profom vozimo Sićka i drugare do stana u kojem spavaju, Usput uspeva guma da nam pukne ali ju je Sićko ekspresno namestio. Vraćamo se nazad do kluba, pozdravljamo se sa ostalima i odlazimo kući. Tražimo parking mesto dobrih 20tak minuta vrteći se kolima u krug. Oko četvorke horizontala da bi profa opet ustao prvi i krenuo da čačka po telefonu.

Nemanja B.

OOTD zine

znam sta ste radili proslog leta

THE TRUTH & RULES SUMMER NIGHTMARE 2018 TOUR

INTRO – Kako uopće početi pisati o turneji koja se dodgodila prije brdo mjeseci a ja uz to, još nisam ništa bilježio nikakve podatke za vrijeme toura? Tako da unaprijed skrećem pažnju na to da je vrlo lako moguće da ću neke stvari možda malo pomiješati, nešto ću sigurno izostaviti, nekih stvari se više ni ne sjećam, kao što se ne sjećam ni imena od brdo ljudi koje su nam radili gigove i koje smo sreli na ovom touru. Malo me to mučilo jedno vrijeme što zaboravljam hrpu imena od ljudi koji nam pomognu oko gigova, no kad pogledaš s druge strane, sumnjam da hrpa ljudi koji nam rade gigove zapamte sva naša imena. Jbg, meni treba da nekoga sretnem više puta pa da onda zapamtim dotičnu osobu (a i inače baš loše pamtim imena, tko gdje radi ili što studira), tako da još jednom isprika za to jer ću se ponavljati s time da se ne sjećam brdo toga s ovog toura i isprika ljudima koji su nam pomogli oko toura, znam da brdo njih ionako ne razumije hrvatski, no svejedno ću napisat ovdje da sam im zahvalan do groba za sve što su učinili za The Truth i Rules a idući put ću obećajem, zapamtiti pokoje ime. Ovo je btw, jedna od boljih turneja koju sam iskusio do sad, jednostavno se brdo dobrih stvari poklopilo na ovom touru a ima nešto i u toj Španjolskoj, volimo ju a i Španjolska voli nas :). Što se tiče toga u kojem smo sastavu ovaj put išli na turneju, znači, klasična The Truth i Rules postava: Vojkan, Felix, Nođo, Dominik, Krešo, Pavle i ja, plus roadie-i: Mario i Natalija. Mario je bio glavni vozač, mada su Pavle i Vojkan povremeno uskakali. Ako se dobro sjećam, par dana prije toura je prvo Nođo došao u Siget rezidenciju, pa smo Nođo, Dominik i ja imali probe a zatim je i Felix došao koji dan prije i onda Vojkan i Natalija. Također, spomenuo bih i to da je Vojkan svoje viđenje ove turneje opisao u Out Of The Darkness # 5 fanzinu, pa ako ste to propustili, čekirajte. Ja ću se svakako potruditi popuniti neke rupe iz Vojkanovog tour dnevnika, hehe! No, da krenem sa konkretnom tour pričom.

06.07.2018. Zagreb, Kroacija

Počet ću sa anegdotom kako me to popodne gospođa susjeda iz ulaza zahaltala da joj pomognem u čišćenju zajedničke prostorije koja služi kao spremište za namještaj i kakve god već stvari. Kad sam skužio da je odlučila isprazniti cijelu prostoriju, pozvao sam u pomoć Vojkana i Nođu tako da smo nekih pola sata furali na tačkama hrpu glomaznog otpada iza zgrade i iskilavili se k’o blesavi. Susjeda mi je dala par stolaca zauzvrat i blagoslovila nas je. Tko zna, možda je ovo dobro dijelo imalo nekog kozmičkog utjecaja da turneja bude (više manje) super, čudni su putevi turnejski, haha! Uglavnom prvi gig je bio na domaćem terenu, u mračnoj svima nama znanoj Klaonici. Imali smo probu prije odlaska u Klaonicu te smo opremu prebacili sa uberom i Pavlovim autom pošto smo kombi rentali tek od dana nakon ovog giga. Moram spomenuti i to da je za ovaj gig najviše zaslužan Batarelo (koji živi u Klaonici) i do sad nam je brdo puta uskočio u pomoć pa tako i ovaj put. Iskreno, da Batko nije dio Klaonice, bilo bi povuci potegni da smo hrpu drugih ljudi pitali za svirku u Zagrebu jer je često tako bilo do sad (a zašto je to tako, ne da mi se sad ovdje ulaziti u to). Također bih naveo Batka kao jedan pozitivan primjer kako primiti kritiku jer smo pospikali o nekim stvarima iz prošlog IOSC-a. Hrpa ljudi se naduri kao neki klinci od pet godina ako napišeš da ti je nečiji band sranje ili posereš neki gig koji je netko radio ili kaj god već. Batko definitivno nije takav lik i na stranu što smo frendovi još od labinskog ljetnog hc/punk festa iz ranih 2000.-ih, od mene ima vječni rispekt. E sad ću još malo reklamirati Klaonicu, jer je hrana bila prejebena, masivni rispekt i za to! Nemam blage veze da li su bile tonske, tko je radio tonsku niti me briga. Sjećam se da je došlo brdo ljudi, baš je bilo krcato. Moguće da je ovo bio jedan od zadnjih u sezoni punk gigova u Zagrebu, pa ću tome pripisati toliku navalu ljudi pošto ni jedan od bandova nije sad neko ime koje privlači brdo ljudi (ili sam u krivu možda?). Tako da je bilo brdo poznatih ljudi i često sam kod takvih gigova nekako sav pogubljen, pogotovo kad se pojave ljudi koje nisam vidio neko duže vrijeme pa pokušavam sa svakime nešto proćaskati, a sve nekako bude na brzinu i na kraju niti ne stignem pošteno sa većinom ljudi nešto popričati jer već dođe vrijeme svirke. Uglavnom, gig je počeo oko 11 i prvi su svirali Midnight Climax sastavljen od ekipe iz Čakovca i Koprivnice s tim da su neki već neko vrijeme zagrebački rezidenti. Mislim da je ovo bio zadnji put da sam ih gledao jer su se nedugo nakon ovog giga raspali. Climaxi su pružili solidnu svirku brzog hc/punk-a, meni su bili OK. Jedino što mi nikad vokal nije skroz sjeo, nije da se momak nije trudio, ali nemam pojma, nešto mi je tu falilo. Ne bih rekao da su Climaxi svirali više od 25 minuta (a ne 40 minuta kako je Vojkan napisao :)) i to je bilo to od njih. Slijedi Rules. Zvuk je bio očajan, tako da se nisam 100 % ufurao u svirku, jbg. No, kak ti smo ljudima bili dobri. Mislim, nije da smo bili loši, ali kažem, zvuk je baš bio posvuda i nisam sebe čuo, tako da nije bilo naj što se tiče nas, no ajmo reći da je bilo solidno. Kad je došlo vrijeme za The Truth, dio ekipe je već bio pod gasom, uglavnom neka mlađa punk ekipa, pa je atmosfera malo živnula. Definitivno mi je bio bolji The Truth set nego Rules, mislim nije sad bitno toliko to uspoređivanje, nego tak je bilo kak je bilo. Naravno, bilo je mega vruće, mozak mi se topio, ali kul svirka, bio sam poprilično zadovoljan nakon iste. Nakon svirke, neka djevojka nas je zahaltala da napravi intervju s nama u bekstejđu. Prvi put sam tad vidio tu osobu tako da nisam imao pojma o čemu se radi, a ona je rekla da radi intervju za nekakav portal ili tako nešto. Ono što je najbizarnije, meni se čini da ona nije ništa snimila od tog intervjua niti se isti igdje pojavio, no dobro, možda i bolje. Uglavnom, nakon par pitanja i spike, počela je sa spikom kako se ona druži i sa nekim esktremno desnim „punxima“ i da joj nije jasno čemu ta podijela i tako još neke čudne spike su bile, pa nam je postalo jasno da je intervju prešao u tešku nebulozu. Rekli smo joj svoje mišljenje o tome te da ne toleriramo fašiste i naciste u hc/punk-u, no da li je išta shvatila od toga, nisam baš siguran. Nakon toura sam povezao da je ta ista osoba ona koja je prozivala Monte Paradiso na tom famoznom portalu koji se zove Kultiviraj se ili tako nešto i ne znam šta bi rekao o dotičnom portalu tj. blogu a da ne zvučim kao nadrkani lik kojem je pun kurac ovakvih nebuloza, no dotični portal je teško smeće. A ta cura, ne znam jel pala s kruške kao mala ili koji je problem u njenoj glavi. Uglavnom, priveli smo kraju nebulozni intervju i vratili se minglati sa ekipom te se ubrzo počeli pakirati. Bilo je malo neke drame oko toga kako ćemo do Sigeta i tko će do prostorije prebaciti opremu. Na kraju je Pavle odbacio opremu s Nođom i Vojkanom a mi ostali smo s uberom do Sigeta. Pavle nije odbacio ovu dvojicu skroz do Sigeta pa su mu jebali sve po spisku i trebalo im je neko vrijeme da dođu do sigetske rezidencije. Osim tog nesporazuma i nebuloznog intervjua, dosta dobar gig, pogotovo The Truth set.

rules by jahvo joza

the truth by jahvo joza

07.07.2018. Bologna, Italija

Klasika, buđenje, pakiranje, Dominik i Vojkan su otišli pokupiti kombi na Kajzericu kojeg smo rentali od Alena Nužde kojeg znam još iz Chang Foss dana gdje je svirao bas. Dosta dobar kombi, prostran i udoban. Nakon što smo na Kvatriću ukrcali opremu, krećemo ka Bologni. Išli smo u startu starom cestom po Marija i gitarski box u Dugu Resu i onda preko Rijeke starom i dobro znanom cestom kroz Sloveniju do Italije. Uglavnom, prošli smo solidno kroz dosadne talijanske autoputeve bez gužvi i bili u Bologni u kasnim popodnevnim satima (i nismo uopće stigli sa malim zakašnjenjem kako je Vojkan napisao u svom tour dnevniku, jaooo!). Malo smo bauljali ispred skvota Xm24 gdje je bila svirka jer smo čekali da se pojavi netko od organizatora pošto je skvot bio zaključan. Nakon nekog vremena, pojavili su se momci koji su organizirali gig, pa su nas uveli unutra, točnije u ogromno dvorište a i kompletni skvot je ogroman a skvotiran je 2003.-e. S obzirom da se nekakav festival održavao u okolini Bologne, ekipa nas je obavijestila da ne očekujemo puno od giga bez obzira što je subota. Do sad smo uvijek imali sreće kad smo svirali u Bologni i uvijek su gigovi bili krcati, no ne i ovaj put. Ekipa nam je složila neku rižu za jesti, no za piti je bila voda i pivo, pa biraj. Tu smo poveli međusobno raspravu o tome da ne bi bilo loše kad se bukira turneja u mailu napisati da većina nas ne pije alkohol. Boli me briga ako će netko misliti da smo neki napaljeni strejteri zbog toga, mislim, uopće ne treba sXe ni spominjati, nego ono, „ne pijemo alkohol pa uzmite to u obzir“. Druga stvar koja je meni tu problematična je to što neki ljudi kad organiziraju hc/punk gig uopće ne pomisle na to da možda u bandovima neki ljudi ne piju alkohol. Ne znam, nekako mi je to u najmanju ruku čudno. No, dobro, pojeli smo rižu te popili vode i pivo (kako tko, jel). Nakon što smo se pomirili s time da zbilja neće skoro nitko doći na gig i da gig neće početi još neko vrijeme, sjeli smo se u krug u dvorištu uz kombi i baljezgali. Drugi dan, tj. prvi dan da smo on the road i već čama, haha! Nakon nekog vremena, napokon kreće gig koji je bio u nekoj manjoj prostoriji u podrumu, vjerojatno je to i prostorija za probe. Došlo je nekih desetak ljudi na gig a svirali su i neki lokalci, samo ubij me, ako se sjećam kako se zove band. Lokalni trojac su svirali prvi i čini mi se da im je ovo bio jedan od prvih gigova jer su očigledno početnici na svojim instrumentima. Svirali su rekao bih klasični talijanski old school hc/punk, samo što su im pjesme uglavnom bile sporije i ti sporiji uvodi su trajali do zauvijek, kao uostalom i njihov cijeli nastup kojeg su odužili. I bili su sloppy as fuck. Slijedi The Truth sa solidnim setom i onda Rules što mi je čak bila kul svirka, rekao bih bolja od one prijašnjeg dana, bili smo dosta energični, opušteni tako da smo pošteni odrokali. Nešto je i mercha otišlo tako da nije sve tako crno bilo, ma nije uopće. Spavali smo u nekakvoj gostinjskoj sobici, bilo je vruće, komarci, hrkanje, ovo ono, no odspavali smo solidno.

kombi style

08.07.2018. Saint Etienne, Francuska

Pošto je do Saint Etienne-a bio dug put, rano ujutro smo se digli, nešto pojeli na brzinu i krenuli. Put je prošao klasično, malo se spavalo, baljezgalo, čitalo i uživalo u alpskim pejzažima. U Saint Etienne smo stigli u kasnim popodvenim satima tj. na vrijeme. Klub gdje smo svirali se zove La Guelle Noire i kolektiv postoji skoro 20 godina te je brdo internacionalnih bandova tokom godina sviralo u klubu. Ekipa koja nam je radila gig su stariji a i većina ekipe što su došli na gig su bili starija ekipa, mnogi su i od mene bili stariji, pa onda vam je jasno da je plejs vrvio od 40/50 godišnjih punxa/ica. No, pošto punk pomlađuje i ekipa je bila baš živahna i prijatna, nemaš dojam da su svi ti ljudi toliko stari. Hrana je bila super, bilo je svega po malo i brdo hrane, tako da smo se ubili. Vojkan je održao predavanje na temu anti fašizma u Srbiji, dok smo mi za to vrijeme ćaskali u prednjoj prostoriji kluba. Bilo je i nekih kul distribucija, šteta što su svi fanzini bili na francuskom. Tu večer svirali su s nama Missratched iz Lyona a klub je bio ugodno popunjen (btw, bila je nedjelja). Također starija ekipa i sviraju melodični punk rock, onako meni to baš zvuči kao klasični francuski melodični punk rock, no ne slušam baš takve bandove, pa ne znam s kim bi ih usporedio. Bili su dosta dobri, ekipa zna posao na instrumentima i zvuk je bio super. Slijedi Rules. Odlična mi je bila ova svirka, baš sam uživao, zvuk odličan a ekipa ful zainteresirana za nastup. Jedino je Krešo bio malo sjeban i skoro se ispovraćao usred seta, samo se ne sjećam jesmo izbacili zbog toga koju pjesmu iz seta, moguće da smo obradu od Nirvane ispustili iz seta tu večer. Osim Krešinih tegoba, zakon svirka. The Truth je također napravio show, ekipa ultra raspoložena a i mi. Bilo je furiozno ali sa smješkom na licima. Teška pozitiva. Nakon čilanja u klubu gdje se btw puštala odlična muzika sa laptopa uključujući neke 60’s klasike, krenuli smo do kuće od ekipe koju su nazvali Punk House, vrlo jednostavno. Punk House se sastoji od ogromnog dnevnog boravka i kuhinje u prizemlju, wca, kupaone i par soba na prvom katu te gostinjske sobe na drugom katu. Neki zidovi su prekriveni hrpom hc/punk plakata  od svirki bandova u Saint Etienne-u, totalni zakon! Ostatak večere smo proveli u dnevnom čilajući a onda spavanac.

st-et

09.07.2018. Millau, Francuska

Sjećam se da smo se prije polaska malo razvlačili i dosta uranili u Millau. Svaki put kad touriramo kroz Francusku „zapadne“ nas neki grad ili mjesto o kojem ne znamo ama baš ništa. No, ovaj put se ne radi o punk hipi komuni usred neke selendre ili na nekom brdu, nego se radi o simpa turističkom gradiću gdje je tog dana bilo hrpa nekih događanja po gradu. Valjda je to uobičajeno u gradu tokom turističke sezone a brijem da je preko zime ziher čamica u gradu. Svirka je bila u kafe baru La Locco čiji vlasnik i organizator giga je čiča od nekih 60/70 godina pod imenom Inaki. Inaki je originalno iz Baskije te je pobjegao iz Španjolske zbog nekog političkog djelovanja. Nismo više o tome saznali jer Inaki ne zna baš engleski, no nekako smo se sporazumjevali. Bio je nesporazum u vezi hrane, pa nam je spremio paelju s mesom. Inakijeva žena ipak zna nešto engleskog pa smo joj objasnili da ne jedemo meso. Odmah su se potrudili napraviti brdo pomesa (pomfrit, jel) i salate, pa smo se zadovoljili sa time i bilo je OK. Pošto smo imali dosta vremena za ubiti, prošetali smo gradom i u biti obišli ga cijelog jer je baš gradić u pravom smislu te riječi. Ali, ima simpa trg gdje je bio nekakav vašar, brdo štandova, neka ekipa svira, mi se kreveljimo i snimamo se i fotkamo, klasične nebuloze. Nismo znali što da očekujemo od giga, da li će doći išta ljudi i tko će se uopće pojaviti na hc/punk gigu usred turističkog gradića u južnoj francuskoj. Na kraju se skupilo solidno ljudi, svakojake dobi i šarolikog izgleda a bilo je i par punxa. Oba seta su bili jebeni, prvo The Truth a onda Rules, baš je bilo energično, ultra vruće, uživao sam u ovoj svirci. Ekipi smo se svidjeli i mi smo bili zadovoljni sa svirkom. Nakon svirke smo pročilali ispred kafea osvježavajući se raznim sokovima a nešto kasnije smo prebacili opremu u haustor gdje smo spavali da ipak budemo sigurni da ne bi netko provalio u kombi a tamo sva oprema. Spavali smo iznad kafea u jednoj velikoj sobi tako da smo svi stali. I više nego dobar četvrti dan toura je bio iza nas.

rules by nodzo

10.07.2018. Zarautz, Španjolska

Rano smo ustali i krenuli jer nas je čekao dug put a veći dio smo odlučili ići starom cestom da izbjegnemo skupe cestarine po Francuskoj. Naravno da nas je zapala gužva na istom dijelu (Bayonne u Francuskoj) gdje uvijek bude gužva kad god smo do sad išli iz Francuske u Španjolsku tj. Baskiju pa onda Španjolsku. Tu se odlučilo da se ode ekipa brćnuti u more, pa je tako i bilo. Plaža je bila krcata ljudima a ekipa nije baš bila zadovoljna ni morem, dok sam ja čuvao stvari i čitao Beatles biografiju prevedenu na srpski, bre! Malo smo kao izgubili vremena zbog ove egzibicije (uuu mi bi se kupali, gugu gaga!) pa smo u Zarautz-u bili malo na knap, no ja bih rekao da smo došli taman na vrijeme. Svirka je bila u lokalnom skvotu koji se zove Gaztetxea i postoji već 12 godina. Dosta je prostran a sastoji se od ogromne prostorije tj. hale gdje je šank i wc, prostora za svirke koji je također dosta prostran te je na katu kuhinja, soba za objedovanje i soba za spavanje. Ekipa je jako simpa bila, opet dosta starije ekipe sa majicama Dropdead, DC hardcore a sa laptopa se puštaju Epitaph Records klasici iz 90.-ih, moja ekipa :). Otišlo je solidno mercha, čak i prije same svirke. Nije bilo nešto jako puno ljudi, no s obzirom da je prostor malo veći, možda je djelovalo kao da ima malo ljudi a zapravo se skupio solidan broj ljudi od nekih 40/50 punxa/ica. Svirka je bila u kompletnom mraku, čak je i na malo većem stejđu bilo jedva tek tolko svijetla a publiku skoro uopće nismo mogli vidjeti. Svejedno, super je bila svirka. Rules su svirali prvi a The Truth drugi. Bilo je smiješno kako smo više čuli nego vidjeli reakciju publike, haha! Kod The Truth je uvijek nekako to dovoljno transparentno i odmah se kuži dal smo sjeli ekipi ili ne. Kod Rules je malo drugačije jer nemamo baš neku komunikaciju s publikom, ali na ovom touru smo znali da smo kul ljudima kad bi reagirali na određene dijelove u nekim pjesmama jer je bilo tih nekih par dijelova u nekim pjesmama gdje bi ekipa svaki put izreagirala pozitivno (ako smo im bili dobri, jel). Do kraja toura smo se na tim dijelovima gledali za vrijeme svirke i smješkali te čekali reakciju publike. Uglavnom, oba banda smo ubili i ekipa nas je super prihvatila. Nakon giga smo jeli na katu a hrana je bila super. Nakon toga, većina ekipe je otišla prošetati do obližnje plaže a nas par je ostalo još hangati u skvotu i kasnije kod kombija jer je ekipa morala zatvoriti skvot. Pošto je do slijedeće destinacije bilo 800 kilometara, došla je na red noćna vožnja sa planom da prespavamo na nekoj plaži na polovici puta. Ja sam imao problema sa spavanjem u kombiju, počeo me neki adrenalin pucati a onda sam počeo dramiti u glavi s nekim demonima iz prošlosti od prije par mjeseci dok sam bio totalno emocionalno sjeban, pa sam vrtio malo te filmove u glavi i bezveze se živcirao. No, dobro, izbacio sam sva ta sranja iz glave kasnije, ali od spavanja ništa što se mene tiče nije bilo dok nismo stali. Našli smo neku plažu koja se zove Playa de la Espasa u mjestu Colunga, Asturias koja je bila savršena. Na travu smo izbacili vreće i meni je spavanje bilo vrhunsko. Ako se ikad nađete u ovom dijelu Španjolske, toplo preporučam ovu plažu.

gastece

distro boys

ocean party

11.07.2018. A Guarda, Španjolska

Kako dobro buđenje. Nema skoro uopće turista, samo surferi i surferice i mi, ludi balkanci. Uslijedio je teški čil na plaži, ekipa se bacila u Atlanski Ocean iliti OKEAN, haha! Drijemanje i izležvanje je potrajalo neko vrijeme jer nam se nije žurilo, pošto smo dobar dio preko noći odvozili. U A Guarda-u smo stigli kasno popodne što znači da smo stigli na vrijeme. Simpatičan gradić u Galiciji na moru, odmah uz granicu s Portugalom. Svirka je bila u punk klubu CS Fuscalho uz pogled na more. U tom dijelu grada je puhao neki ultra brutalno jak vjetar pa sam se držao uglavnom kluba i skužio da su mi se patike usmrdile jer ih nisam promijenio dan prije kad je bio gig nego sam u istima svirao i znojan sjeo u kombi, no šta je tu je. Ekipa je ovdje bila ipak nešto mlađa i bilo je kul vidjeti da se već solidan broj ekipe muvao unutra. Vojkan je imao predavanje nakon kojeg smo jeli. Bila je neka čorba i nekima od naše ekipe nije baš bilo do čorbe, pa su mi dali svoje ostatke što sam ja objeručke prihvatio i najeo se kubog, bio sam sit i zadovoljan. Eto, u Vojkanovom tour reportu možete saznati ponešto o političkoj situaciji u Galiciji, možda nešto i o samom klubu, dok ste ovdje saznali da su mi se patike usmrdile i kakva je bila fudara, haha! Tko zna o čemu bi Felix pisao? Ili Dominik? Uglavnom, skupilo se nekih pedesetak ljudi, merch je išao solidno i sve je mirisalo na odličnu svirku. Prvi su svirali MUT iz Viga. E jebeš mutant punk i ne znam šta je već bilo sve u trendu tokom zadnjih par godina u punku, ova ekipa je ono što ja zovem bizaro punk. Četiri nerda (štrebera) od kojih je pjevač bio gol uz komad stakla zavezanim za kurac i muzika je bila totalni tro akordni i šlampavi early 80’s hc/punk sa skričavim vokalom ala prvi Neos EP. Bizaro as fuck! Nisu dugo svirali, ali su bili upečatljivi. Drugi nastupa The Truth. Odlična svirka sa fenomenalnom atmosferom, ekipa pleše, bacaju se jedni po drugima a sve bez ikakvih mačo ispada i debilana. Naravno, to što nije bilo stejđa je samo doprinjelo već ionako prisnoj atmosferi. Zakon svirka! Rules svira posljednji te se odlična atmosfera samo nastavila i tokom Rules seta. Ovo je svakako bio jedan od boljih gigova na ovom touru, baš smo svi bili uživljeni i stopili se sa općom energijom i pozitivnom atmosferom. Btw, Territorial Pissings od Nirvane koju smo svirali je u nekim mjestima bio čisti pogodak, pa tako i ovdje. Spavali smo u stanu od babe od jednog od organizatora ako sam dobro shvatio, što je meni izgledalo kao neki apartman dok ekipa živi kat niže. Izredali smo se sa tuširanjem a ja sam uz to u kasnim noćnim satima oprao patike i uspio ih doneke osviježiti, turnejska posla.

ag 1

ag 2

rules ag

the truth ag

ag 3

12.07.2018. Porto, Portugal

Ujutro smo prohangali u stanu od ekipe a prije polaska smo otišli na gradski vidikovac koji je turistička atrakcija i gdje se nalaze ostatci keltskog naselja, ima i muzej, no ništa posebno sve skupa. U Porto smo poprilično uranili pa smo parkirali u blizini kluba te otišli malo podojiti po gradu. Ovo je inače bio prvi put svima iz kombija da smo u Portugalu. Ovako na prvi pogled ne mogu reći da sam ostao paf u vezi samog grada barem od onog što smo uspjeli obići, ali opet, OK s obzirom da smo ipak bili tu prvi put, pa smo vjerojatno obišli samo jedan manji dio grada. Nešto kasnije pojavili su se organizatori, mlađa punk ekipa s tim da je gig bio u metal klubu koji se zove Metalpoint usred nekog bivšeg šoping mall-a gdje se nalazi brdo prostorija za probe, pa tako i spomenuti klub. Parkirali smo kroz neki prolaz iza zgrade pa smo od tamo nosili opremu i distro kroz ultra prometnu ulicu, baš ono teška turnejska posla. Nisam se ni okrenuo u klubu a trio fantastikus Nođo, Felix i Dominik su već zauzeli sve moguće utičnice da napune mobitele, kakvi fantomi. Klub kao klub, metal klub, možete već pretpostaviti kako izgleda. Nakon što smo jeli, počela se ekipa skupljati. Ovdje je dosta mlađe ekipe bilo (mix punk i metal ekipe), vjerojatno i zbog lokalnog banda (kojem nisam zapamtio ime) koji su bili tinejđeri i ovo im je bila prva svirka. Više su bili metal nego crust i black metal ili što je već pisalo u najavi. S obzirom na godine i prvi gig, OK su bili, samo meni osobno dosadni pa nisam popratio cijeli nastup. Rules svira drugi. Šta reći, solidan set, ali za nas čudan ambijent, mislim da se i dim puštao tokom svirke. The Truth isto tako, meni je iza bubnja malo čudan bio zvuk pa sam napamet odsvirao neke dijelove jer ništa nisam čuo neke gitarske dionice. A primjetio sam i da Vojkan krivo svira krugove u jednoj pjesmi, pa je bilo, krivo sviraš, ne brate, dobro sviram, bla, bla… No, ekipi su se svidjeli oba banda, u stvari samo mi nismo bili skroz zadovoljni, no OK, nije bilo ni približno crno kako sam ja to opisao. Nakon giga uputili smo se u kuću od ekipe koji su nam radili gig. Na parkiralištu gdje smo parkirali kombi je bila neka drama oko spavanja u kombiju. Ne da mi se sad ulaziti u to, ali malo me to sve naživciralo a možda i bolje da sam spavao u kombiju jer nije bilo baš neko kvalitetno spavanje u kući na madracu na napuhavanje koji se naravno ispuhao a i wc sam obišao nekoliko puta tokom noći.

beach boys

porto

13.07.2018. Lisabon, Portugal

U Lisabon smo stigli nešto ranije ne bi li obišli malo grad. Naravno, plejs di je bila svirka je bio zaključan, pa smo tamo parkirali i krenuli do grada. Ono što smo obišli je bio uglavnom centar grada i neki stariji gornji grad. Sve je vrvilo od turista a i mi smo se stopili sa njima sa fotkanjem i obilascima. Naravno, nismo imali keša za nikakve ulaske u razne turističke i povijesne objekte, no ne znam da li je to ikome osim Vojkanu teško palo. Uglavnom, ne znam jel sad netko očekuje da se raspišem o Lisabonu, kao wow, kakav grad pošto mi se čini da je Lisabon dosta hype grad za obići u zadnje vrijeme pošto na non stop instagramu iskaču objave od ekipe kako su bili u Lisabonu i glavni su. Mislim, ne znam šta bi rekao na to, no meni je grad ko grad Lisabon bio OK i to je to, kao i hrpa drugih europskih gradova gdje sam bio do sad, ali nemam nikakvih hajpanja za podijeliti s vama. Vratili smo se do plejsa i ekipa je u međuvremenu otvorila plejs. Plejs se zove Disgraca i radi se o skvotiranom prostoru već duži niz godina. Prostor je podijeljen na nekoliko katova, kod samog ulaza nalazi se infoshop, a par katova niže je kuhinja i dnevni boravak te u podrumu naravno, prostor za svirke. Malo smo se iskilavili dok smo sve prenjeli dolje, no sve za punkčinu. Dok se kuhala večera, bauljali smo po prostoru, malo sam čekirao infoshop a u međuvremenu se pojavio Boris s kojim se dopisujem već neko duže vrijeme što preko maila, što preko skype-a i Boris je jedan od izdavača koji je sudjelovao u izdavanju The Truth Tenzija seven inča kao što je sudjelovao i u (re)izdavanju Rules kasete. Bilo je super vidjeti ga napokon uživo i podružiti se te i uživo podijeliti ljubav prema Tear It Up, The Rites i Cut The Shit. Inače, Boris se zapravo zove Marco a Boris mu je nadimak, kao što je meni nadimak Gajo a zovem se Branimir, kuiš ti to, čudni su putevi nadimaka. Uglavnom, dok smo ćaskali o brzim hc/punk bandovima s početka 2000-ih (a i ubo sam prvi DS-13 seven inč na Borisovom distru), večera je bila gotova pa sam se prebacio gore. Hrana je bila kul, samo što smo na brzinu morali pojesti jer je već gig počinjao. Prvi su svirali lokalni Fake News. Mix nabrijanog 80’s hc/punk-a i powerviolence-a i mlađa ekipa u bandu, dosta dobra kombinacija. Meni su bili kul a i atmosfera je bila živahna, lokalna ekipa se dobro izđipala. Svirali su Can’t Tell No One od NA i naravno, to je baš klišej pjesma za obraditi, ali uvijek mi je kul čuti uživo dotičnu pjesmu i baciti singalong. The Truth svira drugi. Naš set je bio odličan. Svi nabrijani, energija je prštala i ekipa je nastavila sa energičnom atmosferom. Kad smo završili, dosta ljudi je došlo do nas da nam kaže kako im je bilo super, a pjevač iz Fake News je rekao da mu je Reagan Youth jedan od omiljenih bandova, pošto sam furao RY majicu. Rules je zadnji svirao. Također odlična svirka bez obzira na nešto drugačiji stil od prva dva banda i što nije ekipa toliko đipala, svejedno su uživali u svirci a i mi skupa s njima. Nakon svirke se nastavio parti uz muziku s razglasa. Nisam nešto bio nabrijan na to, pa sam sa Borisom još podojio a kad je on otišao doma, preselio sam se gore u infoshop. Tu smo nas par i spavali što je bio bolji izbor nego dolje uz parti, osim u slučaju Nođe koje je partijao do ranih jutarnjih sati. Dobar spavanac na podu, odlična svirka i druženje, nisam se žalio.

lsb

lisabon

14.07.2018. Aranda de Duero, Španjolska

Imali smo solidno za voziti se do iduće destinacije pa smo rano ujutro obavili dućan i krenuli. Sjećam se da smo negdje na pola puta stali na nekoj maloj benzinskoj usred ničega koja je bila odlično opremljena i s jeftinim cijenama što nam je odlično došlo da se maslo osviježimo. Btw, nalazili smo se u središnjem dijelu Španjolske gdje je sniman veći dio čuvene western triologije od Sergio Leone-a i s Clint Eastwood-om u glavnoj ulozi u sva tri filma i uvijek mi je totalni doživljaj kad prolazimo kroz taj dio. Neki dijelovi zbilja izgledaju kao američki divlji zapad. Aranda de Duero se također nalazi u središnjem dijelu španjolske a tamo smo stigli u kasnim podnevnim satima. Radi se o gradiću koji je podijeljen na novi dio sa kvartovima i zgradama ala zagrebačko Lanište i stariji dio sa centrom koji ima OK šmek. Svirka je bila u novijem dijelu, na samoj periferiji uz neku prugu na skate parku a dok smo stigli sunjara je još uvijek opako pržila. Tu su nas dočekali domaćini iako nije još bilo puno ljudi. Većina ekipe iz kombija je otišla do dućana i brijem da su sjeli u birc dok je nas par ostalo kod skejt parka. Moram spomenuti da sam tokom tih sat vremena imao dosta zanimljivih interakcija sa lokalnom ekipom a zanimljivo je bilo i to što mnogi nisu baš znali pričati engleski pa smo se snalazili u sporazumijevanju, no svi su bili ekstra prijatni i baš su se trudili dati mi do znanja da žele da se tu osjećamo dobrodošlo. Baš sam se dobro i nekako spokojno tu osjećao. Kad se ostatak naše ekipe vratio, stigla je i hrana, pašta napokon, haha, baš mi se jela pašta pa ovo mjesto je savršeno, hahah! Sunce je i dalje pržilo, pa smo se uz hlad kombija svi poredali i bacili na fudaru. Ako se dobro sjećam, bila je i lubenica u igri a ekipa nam je isfurala i neki domaći sok kojeg su ose opsjedale kao blesave. Fora je bilo i kako smo distro stavili na neku klupu i oko klupe, Hrelić stajl. Početak giga se odužio a tonsku je radio jedan od lokalnih bandova i bila je malo bizaro tonska, nije se baš znalo tko tu pije a tko plaća, no pozitiva je bila u zraku, to je bitno. Nisam ulovio imena od lokanih bandova, bila su dva banda ali sa nekim istim članovima i oba su svirala melodični punk rock sa nekim ska upadicama, onako 90’s all the way. Bubnjar iz jednog banda je bio urnebesan, ne znam jel mijenjao nekog drugog na bubnjevima ili kaj se tu događalo pošto je svako malo znao stati usred pjesme i završetci pjesama su bili urnebesni i ultra sloppy. Rules svira treći i sve pišti i zuji, vokal se ne čuje dobro, totalni raspad. Ekipa demoni u pozitivnom smislu i nakon nekih tehničkih poteškoća nastavljamo sa setom. Negdje usred seta se pojavila i murija, no ošli su ća jer je gig bio dogovoren sa gradskom upravom. Iako je malo konfuzno bilo na početku, do kraja seta mi je bilo OK, mada bilo je i boljih svirki. Bitno da se ekipa zabavljala. The Truth svira zadnji, svi nabrijani i mi i ekipa, neki tip me snima s mobitelom cijelu pjesmu, razrezao sam nokat na početku seta, teče krv, opće ludilo! Na kraju, dosta zanimljiv gig, ekipa se proveselila a mi smo ispustili sve ono što smo trebali kroz muziku koju sviramo. Za spavanje smo se podijelili na dva mjesa, dio ekipe je spavao u nekakvom stanu blizu skejt parka a nas par je spavao u kući van grada. Na putu do tamo nas je zaustavila murija, ali sve je prošlo bez ikakvog cimanja, samo rutinska provjera. U kući smo se prije spavanja otuširali, proćaskali sa domaćinima i podružili sa kućnim psima.

add 2

add 1

add 3

add 4

15.07.2018. Benissa, Španjolska

Mislim da smo i ovdje nešto ranije krenuli do iduće destinacije, no malo sam zaboravio te neke detalje, zato i ne spominjem više plaže gdje se stajalo na rutama između gradova jer mi se miješaju, no dobro. Opet smo bili na jugu Španjolske u gradiću uz more, koji se zove Benissa. Iako dio grada izgleda kao tipičo turističko mjesto uz more sa hrpom birceva i turističkih nebuloza, postoji i drugi dio grada na brdu, gdje lokalna punk ekipa radi gigove u bivšoj osnovnoj školi u dogovoru sa gradom. Skroz simpatična ekipa, od onih koji su sudjelovali u organizaciji pa do punxa/ica koji su došli na gig. Svirka je bila na samom ulazu u školu, iako je dio za svirku bio natkriven, ovo računamo kao još jednu svirku vani. Vegan burgeri i pića su se prodavali na štandu odmah uz svirački podij a ekipa je kupovala sve na štadnu, nije bilo padobranaca sa cugom iz dućana. Šta reći, nego da tako to i treba funkcionirati. Sad ću tu baciti još neke spike koje će se mogu protumačiti i kao generaliziranje, ali govorim iz iskustva te sam ipak prošao dobar dio Europe i Balkana na turnejama a nisam ni prvi put u Španjolskoj, pa ono. Uglavnom, na većini, ma na svim gigovima po Španjolskoj gdje smo do sad svirali, nema toliko poziranja i ekipa ne brije baš na neke američke i europske punk hajpove (vjerojatno u Madridu i Barceloni ima toga, no opet kažem, govorim o ekipi koji su nama radili gigove). Općenito su ljudi dosta otvoreni i prijatni a opet nisu pre napadni te je atmosfera na gigovima nekako opuštena i bez toga da te s metlom u guzici ekipa odmjerava i kao misterij je jel im OK tvoj band ili te s odmjeravaju kao u nekim drugim dijelovima Europe (a i na Balkanu). Kod španjolske punk ekipe, nema tih nebuloza, barem mi nismo još doživjeli ništa takvo. Ekipa se čini dosta posvećena i strastvena u vezi punka i DIY aktivnosti te postoji dobar miks mlađe i starije ekipe. Zbog svega ovog što sam nabrojao, se osjećam/o dobro i domaće kad god sviram/o u Španjolskoj. Malo da se zamisliš. Uglavnom, još dok se nije spustila noć, The Truth je krenuo sa svirkom. Odličan set i ekipi smo se svidjeli. Rules isto tako, nemam što nadodati, super svirka. Spavali smo u nekoj skvotiranoj vili blizu mora gdje je ekipa upala kad je vlasnik umro i nije nitko naslijedio dotičnu vilu pa se ekipa uselila. Jedini problem je bio što je wc školjka bila začepljena pa smo se snalazili. Većina ekipe se poredala u dnevnom a ja sam s Vojkanom i Natalijom bio u sobi gdje je bilo ekstra vruće. Opet me uhvatila nesanica, ali mi se nije dalo blejati na netu. No, imam jednu prijateljicu koja ne jebe instagrame whatsapp i te moderne spike, pa sam joj poslao sms. Bila je budna pa smo se dopisivali neko vrijeme dok mi se napokon nije počelo spavati. Nadam se da nisam Vojkanu narušio mir s tipkanjem po mobu, ma i da jesam, jebe mi se, haha!

beni 1

beni 3

beni 2

beni 4

16.07.2018. Murcia, Španjolska

Ne sjećam se baš previše kad smo krenuli, mada mislim da nismo pre rano. Na putu do Murcie nam se poderala guma, em što nije baš bila neke kvalitete, em zbog ogromnih vrućina a i mi smo pičili maksimalno po autoputu. Čuli smo se s Alenom, oni pokrivaju sve troškove, mi rekli OK i otišli naći neku auto mehaničarsku radnju. Prvo smo nabasali na neki ogromni plejs, no iz nekog razloga smo morali naći drugog mehaničara, ne sjećam se više zašto. U nekom malom mjestu kod nekog tipa smo sredili gumu za OK cifru, uhvatili net od lokalnog birca i osvježili se u lokalnom marketu. Podrži scenu. Kad smo to riješili, došli smo u Murciu dosta rano pred skvot C. S. O. A. El Retail gdje je bila svirka. Uskoro se pojavila ekipa i pustili su nas unutra. Skvot je ogroman a i sam plejs gdje se svira je ogromna hala. Skvot se ne koristi za život, ali se hrpa stvari odvija unutar skvota te nam je jedan od organizatora pokazao većinu skvota i objasnio kako stvari tu funkcioniraju. Meni je bilo impresivno to što je skvot non stop zaključan i svatko tko dolazi, mora pozvoniti te kroz mali prozorčić na vratima ekipa prvo provjeri tko je pozvonio a na jednom od katova imaju ogroman broj boca spremnih za molotovljeve koktele i obrambene ploče koje stvaljaju na prozore u slučaju napada skvota. Mada nisu imali dugo nikakve napade (prije su imali problema s nacistima), svejedno su i dalje na oprezu pa ako se dogodi neki neželjeni posjet ili napad, ekipa je pripremljena za takve situacije. Baća koji nam je to sve pokazao je jedan od rijetkih koji je tu dobro pričao engleski, ostatak ekipe nije baš bio na ti s engleskim a i činili su se nešto povučeniji, no svejedno su bili prijatni i gostoljubivi. Dio naše ekipe je otišao do grada jer su imali neke bankarske akcije (nisu orobili banku ako je netko to pomislio), dok je ostatak nas ostao čilati u skvotu. Početak giga se malo odužio, no nema veze, barem se skupilo brdo ljudi i to punk ekipa svih žanrova, od skinheadsa i skineta do sXe brijača i brijačica, meni je to bilo milina za vidjeti. Prvi su svirali lokalni Bushwack (koje je Vojkan prekrstio u Bush Wreck, jaoooo!). Šeta da je bubnjar bio ekstra sloppy i jako tiho je lupao jer se radi o dosta dobrom youth crew hardcore punku sa utjecajima istog tog žanra iz 80-ih i 90-ih. Osim bubnja, sve drugo je bilo super, pogotovo pjevač Dario koji je stari hardcore punx, no bez obzira na stare kosti, dao je sve od sebe u energičnom nastupu. Palo je i par obrada, samo što se ne sjećam baš najbolje koje su sve bile, osim Use Your Head od Uniform Choice (odličan izbor!) gdje sam bacio singalong. Kul set, samo da se bubnjar malo zrihta. Slijedi Rules. Auuu, kako je dobar gig bio. Ovdje iako je postoji stejđ, svirka je bila na podu i nije bilo sve zamračeno tako da smo mogli vidjeti reakcije od ljudi više nego u nekim drugim plejsovima gdje smo svirali na ovoj turneji. Uglavnom, super smo svirali, sve je bilo kako treba, od našeg energičnog nastupa do pozitivne reakcije publike. The Truth svira zadnji te također sviramo nabrijano i strastveno. Ljudima smo bili super, bilo je par likova koji nisu prestali skakati cijeli set. Svakako je to bio među boljim The Truth gigovima na ovom touru (a i inače). Ne mogu opisati koliko sam se dobro osjećao nakon ove svirke, rispekt za sve ove ljude, šta reći. Nakon dojenja po plejsu i sažimanja dojmova krećemo kod jednog od organizatora na spavanje, koji živi u fancy neboderu koji izgleda kao neki hotel koliko je sve uređeno od dvorišta pa do haustora. Sam grad mi se svidio od onoga što sam vidio iz kombija i taj dio gdje smo spavali, kao neka mini Barcelona. U stanu smo se podijelili u par soba, oprali se, čekirali net, stavili robu sušiti i tako to. Mene opet oprala nesanica, bit će zbog fenomenalnog giga pa me adrenalin još prao. U kuhinji sam neko vrijeme samo sjedio i upijao zadovoljštinu koju sam osjećao, ne znam kako bih bolje to opisao, haha! Nakon nekog vremena, uspio sam nešto odspavati.

mur 1

mur 2

mur 3

mur 4

17.07.2018. Barcelona, Španjolska

Budimo se rano i idemo do skvota da ukrcamo opremu. Trudili smo se doći u Barcelonu nešto ranije, no nismo baš uspjeli u tome, došli smo u kasnim podnevnim satima, u skvotu još nije bilo nikoga kad smo došli i skužili smo da je pre daleko od centra pa da se bace neke gradske šetnjice. Svejedno smo se razdvojili u kraćim bauljanjima tako da sam se našao u Rules plus Mario ekipi, te smo otišli nešto prigristi, osviježiti se i tako to. Našli smo neki treš junk food plejs, Krešo i ja smo skupa uzeli porciju pečenih krumpira, OK je bilo za prvu glad, haha! Kad smo se vratili do kombija, skvot je bio otvoren pa smo se bacili na vožnju opreme u kolicima i pentranje po uskim stepenicama. Btw, nekima od nas je ovo bio treći put da smo u Barceloni pa je to bio napokon neki poznati nam grad sa brdo drage nam ekipe, kao Joseph, Chavi, Trash itd. Btw, skvot se zove CSO L’astilla te se sastoji od dvorišta, radionice bicikla dok je na katu prostor za svirke koji je dosta velik. Prvo smo čilali u dvorištu uz razne sočine a kasnije se prebacili u plejs. Fudara je bila super, u ogroooomnom woku tjestenina sa svim i svačim, uga buga! Skupilo se nekih pedesetak ljudi, mada opet ponavljam, teško mi je to procijeniti u većim prostorima pa i uz solidan broj ljudi zna biti dojam kao da je malo ljudi na gigu. Mislim da je ovdje bio sasvim pristojan i očekivan broj ljudi usred ljeta i radnji dan. Btw, prije nego krenem o samom gigu, da spomenem ono što nam je Joseph ispričao o Days N’ Daze, USA folk punk bandu koji se isfuravaju na nekakvu anarho spiku a zapravo su hrpa hype fejkera/ica te uostalom sviraju po mainstream festivalima tako da si mogu anarho retoriku zabiti u folk šupak. Uglavnom, originalno su se trebali ukrstiti s nama na gigu u Barceloni, no ekipa iz dotičnog banda nisu htjeli dijeliti svoju koncertnu zaradu s drugim bandovima (što je skroz u anarho i punk maniru), tako da je Joseph odjebao tu spiku, a njima se ipak organizirao gig u Barceloni dan prije nego što smo mi svirali. Inače ne podnosim takve mamlaze u punku, pogotovo kad se pozivaju na DIY i anarho spiku što ova ekipa sigurno nije a još i kad ne sviraju hc/punk nego neki užasni hibrid od muzike, pa dobijemo žanr pod nazivom „folk punk“, daj molim te! Za pojavu takvih idiotskih bandova krivim direktno Against Me! koji su nažalost utjecali na hrpu idiotskih bandova te su također prodavali anarho revolucionarnu retoriku da bi se prvom prilikom prodali major labelu za šaku dolara i 5 minuta rockstar slave. Kad otkrijem put kroz vrijeme, vratiti ću se u prošlost i onemogućiti ću postojanje ovakvih bandova, vjerujte, svijet će biti ljepše mjesto bez takvih sranja od bandova. No, da se vratim svirci. Prvi su nastupili lokalni Tilde, post rock/pop. Ekipa odlično svira i pružili su dobru svirku, samo nisam baš bio raspoložen za ikakav post tu večer, haha! Slijedi The Truth, kul svirka i opuštena spika i atmosfera, dobacivanje Vojkanu od strane frendova iz publike a i od nas iz banda, hehe! Rules svira zadnji te smo također odsvirali dosta dobar set u opuštenoj i veseloj atmosferi. Čak smo se vratili na bis (što je rare shit) gdje smo svirali The Rites obradu (pišanje po tvom grobu). Eto, nakon kul svirke smo još malo podojili pa na spavanje u Josephovu rezidenciju, skvotiranja kućica koju dijeli sa djevojkom i par cimera/ica, nekoliko pasa i mačaka. Felix i Domsa su opet odlučili spavati u kombiju, kad vole taj kombi, šta da im radiš :). Mi ostali smo spavali u nekakvoj prostoriji koja je valjda namijenjea kao spremište a između ostalog, unutra je bila i vreća za boks. Solidan spavanac na podu, skroz dobro.

bcn 2

bcn 1

bcn 3

bcn 4

18.07.2018. Marseille, Francuska

Nakon doručka i ćaskanja, došao je red na jednu užasmu rutu a to je čuvena ruta Barcelona – Marsej. Na izlasku iz Barcelone smo svratili u neki supermarket, no kompetno smo svi bili presjebani da bi jeli po stoti put konzerve i namaze, muka nam je svima bila od toga, tako da se sve uglavnom završilo na bananama i gaziranim pićima. Mislim da smo u tom trenutku imali kolektivnu mučninu od toga što smo napuštali dragu nam Španjolsku te što smo morali ići u jebeni Marsej. Čemu taj hejt prema dotičnom gradu? Prvo, francuske cestarine su ubitačne a i taj put od Barse do Marseja je totalni treš. Sam Marsej je toliko kaotičan da jednostavno moraš biti totalni luđak da bi se ubacio u taj film i snalazio tamo u prometu. Uvijek je ogromna gužva na svakom semaforu, ekipa nije krštena, nitko ne jebe nikoga a ulice su ultra uske, hrpa jednosmjernih itd. Naravno da smo malčice i okasnili, ali ja ću opet se drznuti reći da smo stigli na vrijeme jer je još daleko bilo od početka giga. Ispred bara/kluba La Salle Gueule kao i zadnji put kad smo bili, totalni show, kako sparkirati kombi u ultra uskoj jednosmjernoj ulici gdje non stop prolaze auti, to je baš potrajalo. U jednom trenutku sam izgubio živce i počeo jebati sve po spisku ekipi u autima jer je netko potrubio, odi u kurac jebeni idiote i pričekaj još pola minute da se uvučemo sa ogromnim kombijem u prolaz! Baš sam popizdio, haha, eto šta Marsej napravi od čovjeka u par minuta. Zadni put kad smo bili na tom istom mjestu smo svjedočili svađi i skorom okršaju neka dva tipa zbog parkiranog auta ispred garaže, bilo je dosta napeto. Kažem vam, ovaj grad je baš teški violent street traffic show.  Uz sve to, tip koji nam je radio gig je bio nekako hladan i ne previše zainteresiran, reklo bi se da je odradio gig tek tolko da odradi (za razliku od legende Francesca koji nam je zadnji put radio tu gig i 100 % se posvetio nama i cijeloj organizaciji a btw, pojavio se i na ovom gigu). Hrana je isto bila jedna od lošijih na turnejama, hladni rižoto bez ikakvog okusa spremljen bez ikakve ljubavi. Naš hladnjikavi domaćin je malo radio i tenziju oko toga kad ćemo početi sa svirkom, kao da imamo ne znam koliko duge setove a ne svaki band po 25 minuta. No, šta da mu radiš, iskulirali smo ga i ono furali smo spiku, samo opušteno rista. U nekom trenutku počinje gig i Rules svira prvi. Plejs za svirke se nalazi u podrumu i nije baš prevelik a manji stejđ je ful uzak i nemaš se gdje okrenuti na istome. Tako da sam bio među ekipom koja se sastojala od par ljudi i ostatka naše ekipe. Gig je bio samo OK, ništa posebno i bez puno reakcije od tih par ljudi. The Truth svira drugi i posljednji. Na The Truth se malo ipak napunilo ljudi i atmosfera se malo digla te je bilo i dosta interakcije s ekipom. Tako da je The Truth odnio štafetu ovu večer, no kao što rekoh prije, nije to toliko bitno, bitno je da daš sve od sebe bez obzira na okolnosti. Nakon giga, malo čilanje, pa opet akcija nošenja opreme u kombi. Do iduće destinacije je bilo brdo kilometara i vožnje, pa smo se odlučili za šemu noćna vožnja te spavanje na nekoj plaži. Bježmo brže i bolje iz jebenog Marseja, haha! Solidno sam odspavao u kombiju a stali smo u San Remo-u, Italijaaaa. Tu smo se baš namučili dok nismo našli neko mjesto za spavanje jer su plaže ultra male i uske te je sve prekriveno ležaljkama za turiste. Ne znam u kojem paralelnom svemiru je Vojkan bio na touru pošto u njegovom tour dnevniku piše da smo odmah pronašli zgodnu plažu, haha! Bokte, sat vremena ako ne i više smo bauljali u gluho doba noći po usranom San Remo-u (usput vidjeli i „akciju“ pored puta, tj. nasred ceste).  A i taj plejs koji smo našli (Nođo je uletio tipu skuziiiii, haha!) nije baš bio naj, ali ajde de. Neki su ostali u kombiju, a ostatak nas se smjestio na „jebenoj“ plaži. Ipak, odspavali smo solidno i uspjeli se odmoriti.

mars 1

mars 2

mars 3

mars 4

19.07.2018. Trento, Italija

Buđenje je bilo u stilu, hrpa turista oko nas, većina 50 + pa smo dobili pošten broj pogleda kao kaj ova ekipa tu izvodi. A plaža totalni treš, pa gledam ekipu i mislim si jebote, vi ste platili neke usrane apartmane i hotele da bi se brćkali u jadnom plićaku od mora a mi smo tu prespavali za đabe (dovoljan je bio jedan skuziii za to, haha!), da ne govorim o tome da smo bili na 50 puta boljim plažama također praktički za đabe. Tak da ono, punk ekipa na touru vodi naspram konzerva turista. Nakon buđenja, neki su se brćnuli, neki popili kafu i tak to te smo krenuli dalje. U Roveretu, tj. Trentu smo bili u kasnim podnevnim satima. Ovaj kraj Italije mi se svidio još kad sam ga prvi put sa The Truth obišao 2012.-e te je to još jedan kraj gdje se uvijek osjećam dobro kad god ga posjetimo. Nismo odmah mogli naći plejs, pa je došao jedan od organizatora po nas. Svirali smo na NO TAV festu usred prirode. Nastrešen manji stejđ i hrpa zelenila okolo, šta ti više treba? Tu je već bilo nešto ekipe, pa smo se pozdravili sa ekipom te pročilali i zajebavali se sa nekim psom. Za neupućene, NO TAV pokret je nastao kao reakcija protiv izgradnje pruge TAV na relaciji sjeverna Italija – Njemačka. Izgradnja takve pruge bi kompletno promijenila život (na gore) lokalaca pa je logično da se svim silama bore protiv vlasti da se dotična pruga ne izgradi. Šesdesetak aktivista/ica su i uspjeli u tome tako što su kupili parcelu na mjestu gdje je prema nacrtima predviđeno da prolazi pruga. Sviralo je još nekoliko talijanskih bandova tu večer no o tome malo kasnije. Kako je vrijeme odmicalo, tako je sve više ljudi dolazilo i sve je mirisalo na dobru feštu. Pašta je bila za večeru, yes, haha! Bilo je tu i dosta poznatih lica kao npr. ekipa iz Impulso banda (koji su bili na plakatu, ali nisu ipak svirali) i ostale lokalne ekipe koji su mi ostali u sjećanju od naših prijašnjih posjeta ovih krajeva. Kad smo kod toga, nisam 100 % bio ziher da li smo  bili u Trento-u ili Rovereto-u, te je moj zaključak da smo bili negdje između ta dva mjesta bliže Trento-u, no dobro. S obzirom da se lineup malo promijenio a ja samo imam na uvid plakat od giga, nisam siguran za neke bandove da li su to ti sa plakata, pa možda neke krive informacije ovdje napišem, jbg. Uglavnom, kad se počekla spuštati noć, počeo je i gig a kao što sam već prije napomenuo, skupilo se dosta ljudi. Prvi su svirali lokalni Thee Loyal Wankers, trio koji prže garažni RnR punk rock. Dosta dobra svirka, bili su mi kul i dobro zagrijavanje za iduće bandove. Drugi su svirali, pretpostavljam lokalni Nonloso, no ponavljam nisam 100 % siguran u to (jer band nema na netu ništa). Uglavnom, radilo se o old school harcore punk-u na talijanski način i bili su dosta dobri, atmosfera je bila dobra, tako da je bio dobar set stare škole hc/punk-a u bolognese maniru. Treći sviraju Crepa iz Verone, ako je sudeći po plakatu, no i dalje kažem da nisam 100 % siguran. U svakom slučaju, band koji je nastupao treći je bio neki miks raznih hc/punk i post hc/punk žanrova, dosta 90’s je zvučalo, OK su bili, ali nisu ostavili dojam na mene kao prethodna dva banda. No, pružili su solidnu svirku. Slijedi The Truth. Moje je mišljenje da smo ovdje mogli napraviti iznimku što se tiče našeg The Truth/Rules rasporeda tko kad svira jer smo se izmjenjivali svaki dan toura. To kažem jer je ovo bio jedan od najboljih The Truth gigova ikad! Znači, kako smo krenuli sa svirkom, krenulo je opće ludilo! Ekipa je napravila tako dobru atmosferu da je to za poludit (što me podsjetilo na svirku u Genovi 2015.-e, to je isto bilo izvan svake kontrole)! Nemam tu što puno za dodati, Trento i Rovereto ekipa, niste jebeno normalni i zahvalan sam vam na tome. E sad se vraćam na onaj dio zašto bi bilo bolje da je Rules svirao prije The Truth. Nije atmosfera bila kao na The Truth mada su nam ljudi svejedno dali potpunu podršku i sa zanimanjem gledali svirku, samo što jbg, više bi pasalo da je bilo obratno, no dobro, bilo je kul svejedno. Nakon lude svirke, uslijedilo je čilanje dok se nismo pokupili spavati kod jednih od organizatora (stariji simpa par), dok se fešta na festu nastavila, vjerujem do jutarnjih sati. U staroj lijepoj zgradi, na jednom od katova smo se podijelili u sobe i smjestili. Ja sam završio solo u nekakvoj polu kuhinji polu dnevnom i pasalo mi je to skroz, malo mira, haha! A i ambijent je bio baš simpa. Obavilo se i tuširanje, instagram files pa na spavanje.

tnt 4

tnt 1

tnt 2

tnt 3

20.07.2018. Padova, Italija

U domu i na terasi naših domaćina smo čilali i pričali, atmosfera je bila baš opuštena dok netko nije počeo raditi tenziju oko toga da krenemo jer ima neko jezero na putu, bla, bla. Nonšalantno ću skrenuti pažnju na to da ime te osobe počinje sa slovom V. Kad smo našli to jezero u nekakvom glupavom turističkom odmorištu, počela je kiša pljuštati kao blesava (čini mi se, prva kiša na ovoj turneji). Nekima to nije smetalo pa su se otišli svejedno okupati. Ja sam sa zadovoljstvom ostao u kombiju pojesti tri sendviča sa nekom predobrom vegan salamom koju sam kupio u Sparu gdje smo stali prije ovog famoznog jezera. Tako da ako su neki bili ljuti što se ne mogu kupati, tough luck, meni je bilo fenomenalno u kombiju. Nakon što su se dečki vratili s kupanja skužili smo da je akumulator od kombija prazan jer je netko uključio muziku dok smo stajali. Nonšalantno ću skrenuti pažnju na to da ime te osobe počinje sa slovom V. Da sam neki zen mudrac, sad bi tu bacio neku duboku zaključnu misao, no, samo ću reći, nadam se da su neki naučili lekciju u vezi ove anegdote. Trebalo nam je neko vrijeme da nađemo nekog tko nam može pomoći oko kombija, na kraju su nam neka dva šljakera uskočila u pomoć i riješili smo problem. U Padovu smo došli u kasnim podnevnim satima. U Grind House-u je bila klasična čama (tu smo bili prije dvije godine btw), pa smo bacili đir do obližnjeg Decathlona a Felix i ja smo se uspjeli malčice pogubiti kad smo se vraćali (inače se to Dominiku i Felixu često dogodi, hehe!). U Grind House-u se nastavila čama, ekipa koja nam je radila gig su nekako sve to samo odrađivali a sve je mirisalo na loš gig. Na plaktu su bila najavljena dva talijanska banda, ali je samo jedan svirao s nama, lokalni Eddie X Murphy, pretpostavljam po opisu. Nekakav noisecore, ala Anal Cunt, „pjevač“ je imao prvo neku masku, pa se trljao po trbuhu dok su nastupali i još je imao neke rekvizite. Kaj reći, noisecore, bizaro shit.  Btw, na gigu je bilo svega par ljudi. Slijedi Rules pa The Truth, ali da budem iskren, slabo se sjećam samog giga, toliko mi je bio bezveze gig da mi je mozak napravio blokadu istog. Spavali smo na stejđu koji je ispuštao krik krak zvukove kad god bi se netko pomakno na istome. Šteta da tako dobar tour skoro završava sa tako bezveznim gigom, no kaje tu je.

pdv 1

pdv 2

pdv 3

21.07. 2018. Ljubljana, Slovenia

Tek kad smo spakirali sve u kombi i kad smo doslovno pitali jednog od organizatora kaje s lovom, lik nam fino daje 30 eura, evo momci neka se nađe. OK, kužim da je toliko bilo upada, ali šta ja znam, iz pristojnosti bi još 20 eura dao bandovima u takvoj situaciji. Uglavnom, jedva smo čekali otići od tamo pa smo se ubrzo uputili prema Ljubljani. Dosta rano smo stigli u Ljubljanu, pa smo otišli do onog čuvenog falafela, kojeg sam ovaj put preskočio i mislim da je malo pre razvikan. Svratili smo i do dućana ne bi li se malo osviježili. Vrijeme se malo pokvarilo, bilo je kišno i kao da nam je nagovještavalo time da je turneja skoro pa gotova i da nismo više u španjolskoj nego u kišnoj deželi. Btw, svirka je originalno trebala biti u Jalla Jalla-i, no kako se još uvijek renovirala od požara jer je par mejseci prije neki narkoman zapalio plejs, gig se prebacio u Gromku. Kad smo se vratili u Metelkovu, ekipa je otključala plejs te smo u infoshopu jeli odličan pasulj kojeg je dofurao naš domaćin Aco. Pasulj je bio vrhunski. Btw, istu večer u Gala Hali (klub koji se također nalazi u Metelkovoj) su svirali Days ‘N Daze, što mislite koliko smo bili oduševljeni s time!? K tome nam je onda predloženo da ranije krenemo sa svirkom ne bi li neki ljudi pogledali nas i stigli na dotične anarho folkere, jaooo! No dobro, barem nam je Tine izrezao napuknutu činelu, d tenks! Nije puno ljudi bilo na gigu, no nije bio tako loš gig kao prethodni dan, ali opet, moglo je i bolje. Uglavnom, The Truth svira prvi, bilo je OK, solidan set, reakcija pljeskanje i to je to. Rules završava ovaj gig i turneju sa čudnim setom. Zvuk je bio posvuda, pogotovo bas, pa nisam bio 100 % uživljen. Može biti da sam se i razmazio s nekim odličnim gigovima na ovoj turneji, pa sam reakciju od ljudi doživio kao ultra hladnu. U jednom trenutku sam se počeo pentrati po onim stolcima koji su uza zid u Gromki i gledao reakciju ljudi sa tih stolaca, i dalje su bili bez ikakvih ekspresija na licima a ni meni nije bilo ništa zabavnije. Uglavnom, to je to bilo od giga a Days ‘N Daze neka gore u anti-folk punk paklu! S obzirom da Zagreb nije na kraju svijetu od Ljubljane, išli smo za ZG odmah nakon giga.

ljubljana

The End i još par stvari

Eto, to je bio The Truth & Rules Summer Nightmare 2018 Tour a uopće nije bio noćna mora, naprotiv! 16 dana i 16 gigova, napokon bez ijednog day off-a. Preporučam Španjolsku, Portugal i upćenito južni dio Europe, pogotovo preko ljeta jer tamo ne jebu te neke pre-Fluffi post-Fluff nebuloze i ekipa je maksimalno posvećena DIY hc/punk-u. Mislim da bi ljudi trebali raditi ono što vole, ako su u mogućnosti. Za mene su turneje to što volim više od svega drugog i što mi puni baterije. Mislim da je ova turneja bila uspješna baš zbog te neke interakcije sa ljudima koji su nam radili gigove i koji su dolazili na gigove, o čemu sam već dosta napisao u samom raportu. Tako da nemam više što nadodati, sve sam rekao u raportu. Drive, play, sleep, repeat.

Gajo von IOSC

Fotke: Jahvo Joža, Pavle Kocanjer, Nodžo i Felix