deset godina radikalne pankčine

Kada se Istina prvi put spustila u mrak Podruma zatekli su nas obrisi male ostave oblepljene kornetima od jaja u koju je stalo jedva tridesetak ljudi. Mnogo ih je više bilo u hodnicima smenjujući se sa ekipom koja se nagurala unutra. To prvo veče u istoriji Podruma bilo je jako dinamično i prepuno tenzija te nam je trajno ostalo urezano u sećanja. Pretpostavljam da je to tako zato što smo bend koji obožava tenzije i svoju snagu crpi iz njih. Nakon te večeri trudili smo se da posetimo Podrum kad god je to bilo moguće. Prošlo je ravno deset godina i eto nas na istom mestu. Nadamo se plejadi starih i blistavom kolažu novih lica. U Podrumu su se rađale brojne ideje i padali dogovori vezani za naš mali kolektiv i ta veza između Istine i Podruma je itekako jaka. Podrum je postavio neke standarde kada je u pitanju radikalna pankčina a mi smo sebi postavili neke standarde kada dođemo na to za nas itekako važno mesto – show must go on šta god i ko god da nas dočeka tamo dole. Danas je taj prostor puno više od male ostave oživele na talasu entuzijazma naših prijateljica i prijatelja iz Rijeke. Podrum je danas respektabilna institucija posvećena razvoju radikalne pankčine i drugačijih pogleda na politiku, društvo i ekonomiju na (ne)srećnom potezu od Vardara do Triglava.

Vidimo se uskoro!

podrum x

drive, play, sleep, repeat.

Nešto što sam primijetio kod turneja u zadnjih par godina je to da brzi hardcore punk kakav svira The Truth ili kakav je Ugly Fucks svirao (da, da, znam, taj band više ne postoji, ali 2015. i 2016. smo poprilično tourirali a to nije baš tako davno bilo) ne dopire puno do ekipe na nekim gigovima, mada uvijek ima iznimaka i s’ druge strane, odsvirali smo brdo genijalnih gigova sa luđačkom atmosferom odavde pa do Španjolske. Imam filing da općenito trenutno u Europi slabo bandova svira hardcore punk tog stila ili mi jednostavno nismo imali sreće i nismo još svirali sa nikakvim bandovima sličnog stila?! Ono što sam primijetio i što mislim da definitivno stoji je taj neki moment kod nekih gigova gdje apsolutno svi ljudi blijedo gledaju što sad mi to sviramo, kao da je riječ o nekom retro bandu koji je došao svirati nešto iz ‘60-ih i sad ono, ludim punxima/cama je to malo čudno, kao, zakaj ne sviraju sporo i mračno i masno sa lošim growl vokalima?! To me dovodi do pitanja koliko ima ekipe danas u punku koji nisu baš naslušani hc/punk klasika, ne mislim tu samo na US klasike, već općenito ili se tu radi o tome da je ekipa nekoć slušala klasični hc/punk pa im je to dopizdilo, otkrili su Ozi Ozborna (nabijem ga na kurac) i sad nisu u stanju prepoznati više ni taj nabrijani i brzi hc/punk. Nije da je sa Rules (još jedan hc/punk u kojem sviram) išta bolja situacija, muzika nije toliko brza, više je tu nekih R’n’R šema nego kod The Truth i tako to, ali svejedno budu neki gigovi di mi ubijemo a ekipa to baš i ne doživi. Imam filing da smo npr. iz USA, da bi nam tamo dolazilo prosječno po 200 ljudi na gigove, bili bi na nekim jebačkim lejblima, ali jebiga, nit smo iz USA a nismo ni iz Švedske pa da nas bar US braća i sestre punxi/ce primijete. ALI! U tome i je poanta. Sviram u bandovima i koncerte već zadnjih 20 godina. Iako sam svirao razne stilove sa bandovima (od melodičnog punk rock-a do black metala), brzi i direktni hc/punk (sa utjecajima US hc/punk tog stila) je uvijek bio i ostao broj jedan što se tiče toga što volim svirati i kako se izraziti kroz muziku. I mislim da sam tu svoj na svome i znam što radim. Svirao sam taj stil i kad je bio popularan i kad nije i svirat ću ga dokle god budem imao potrebu za time i dokle god će me to ispunjavati. Ne mislim da je sad to ne znam kako revolucionarno jer million bandova različitih punk i ne punk stilova također tourira cijelim svijetom, ali opet, ima nešto u tome kad s guštom sviraš brzu hc/punkčinu i ekipa u tvom bandu nema million pedala na stejđu (ili na podiju), vokal nema neke spešl efekte a još je jebenije kad tvoj band prenosi i neku poruku kroz sve te brze i furiozne pjesme. Znamo se mi također nekad sprdati sa Vojkanovim najavama i spikama između pjesama i možda je to nekim ljudima lejm i dosadno im je slušati nekog lika kako se trudi prenijeti te neke stavove koje mi prenosimo kroz The Truth (a prakticiramo ih i inače a ne samo na “stejđu”, online ili na papiru). Ali, The Truth je band koji uspije uspostaviti kontakt na toj nekoj osobnoj razini sa ljudima koji su došli na gig, ako već ne osjete to preko naše muzike. Mislim da je dosta bitno i govori dosta o tome koliko to nama sve znači i da nismo tu radi neke fore, niti ega niti smo u stilu: “naučili smo malo bolje svirati pa nas više nije briga za neke punk ideje, pa ćemo pičiti svoj post intelektualni rock”. Za nas, poruka je i dalje bitna i mi ćemo nastaviti širiti našu poruku kroz brzi i energični hc/punk a kako često u hc/punk-u stvari idu u krug (kuiš, ko circle pit, LOL!) možda u bližoj budućnosti opet bude neki thrash wagon bum i pojavi se brdo novih i nabrijanih brzih istreširanih hc/punk bandova. Živim za taj dan!