Category Archives: some personal thoughts

deset godina radikalne pankčine

Kada se Istina prvi put spustila u mrak Podruma zatekli su nas obrisi male ostave oblepljene kornetima od jaja u koju je stalo jedva tridesetak ljudi. Mnogo ih je više bilo u hodnicima smenjujući se sa ekipom koja se nagurala unutra. To prvo veče u istoriji Podruma bilo je jako dinamično i prepuno tenzija te nam je trajno ostalo urezano u sećanja. Pretpostavljam da je to tako zato što smo bend koji obožava tenzije i svoju snagu crpi iz njih. Nakon te večeri trudili smo se da posetimo Podrum kad god je to bilo moguće. Prošlo je ravno deset godina i eto nas na istom mestu. Nadamo se plejadi starih i blistavom kolažu novih lica. U Podrumu su se rađale brojne ideje i padali dogovori vezani za naš mali kolektiv i ta veza između Istine i Podruma je itekako jaka. Podrum je postavio neke standarde kada je u pitanju radikalna pankčina a mi smo sebi postavili neke standarde kada dođemo na to za nas itekako važno mesto – show must go on šta god i ko god da nas dočeka tamo dole. Danas je taj prostor puno više od male ostave oživele na talasu entuzijazma naših prijateljica i prijatelja iz Rijeke. Podrum je danas respektabilna institucija posvećena razvoju radikalne pankčine i drugačijih pogleda na politiku, društvo i ekonomiju na (ne)srećnom potezu od Vardara do Triglava.

Vidimo se uskoro!

podrum x

Advertisements

drive, play, sleep, repeat.

Nešto što sam primijetio kod turneja u zadnjih par godina je to da brzi hardcore punk kakav svira The Truth ili kakav je Ugly Fucks svirao (da, da, znam, taj band više ne postoji, ali 2015. i 2016. smo poprilično tourirali a to nije baš tako davno bilo) ne dopire puno do ekipe na nekim gigovima, mada uvijek ima iznimaka i s’ druge strane, odsvirali smo brdo genijalnih gigova sa luđačkom atmosferom odavde pa do Španjolske. Imam filing da općenito trenutno u Europi slabo bandova svira hardcore punk tog stila ili mi jednostavno nismo imali sreće i nismo još svirali sa nikakvim bandovima sličnog stila?! Ono što sam primijetio i što mislim da definitivno stoji je taj neki moment kod nekih gigova gdje apsolutno svi ljudi blijedo gledaju što sad mi to sviramo, kao da je riječ o nekom retro bandu koji je došao svirati nešto iz ‘60-ih i sad ono, ludim punxima/cama je to malo čudno, kao, zakaj ne sviraju sporo i mračno i masno sa lošim growl vokalima?! To me dovodi do pitanja koliko ima ekipe danas u punku koji nisu baš naslušani hc/punk klasika, ne mislim tu samo na US klasike, već općenito ili se tu radi o tome da je ekipa nekoć slušala klasični hc/punk pa im je to dopizdilo, otkrili su Ozi Ozborna (nabijem ga na kurac) i sad nisu u stanju prepoznati više ni taj nabrijani i brzi hc/punk. Nije da je sa Rules (još jedan hc/punk u kojem sviram) išta bolja situacija, muzika nije toliko brza, više je tu nekih R’n’R šema nego kod The Truth i tako to, ali svejedno budu neki gigovi di mi ubijemo a ekipa to baš i ne doživi. Imam filing da smo npr. iz USA, da bi nam tamo dolazilo prosječno po 200 ljudi na gigove, bili bi na nekim jebačkim lejblima, ali jebiga, nit smo iz USA a nismo ni iz Švedske pa da nas bar US braća i sestre punxi/ce primijete. ALI! U tome i je poanta. Sviram u bandovima i koncerte već zadnjih 20 godina. Iako sam svirao razne stilove sa bandovima (od melodičnog punk rock-a do black metala), brzi i direktni hc/punk (sa utjecajima US hc/punk tog stila) je uvijek bio i ostao broj jedan što se tiče toga što volim svirati i kako se izraziti kroz muziku. I mislim da sam tu svoj na svome i znam što radim. Svirao sam taj stil i kad je bio popularan i kad nije i svirat ću ga dokle god budem imao potrebu za time i dokle god će me to ispunjavati. Ne mislim da je sad to ne znam kako revolucionarno jer million bandova različitih punk i ne punk stilova također tourira cijelim svijetom, ali opet, ima nešto u tome kad s guštom sviraš brzu hc/punkčinu i ekipa u tvom bandu nema million pedala na stejđu (ili na podiju), vokal nema neke spešl efekte a još je jebenije kad tvoj band prenosi i neku poruku kroz sve te brze i furiozne pjesme. Znamo se mi također nekad sprdati sa Vojkanovim najavama i spikama između pjesama i možda je to nekim ljudima lejm i dosadno im je slušati nekog lika kako se trudi prenijeti te neke stavove koje mi prenosimo kroz The Truth (a prakticiramo ih i inače a ne samo na “stejđu”, online ili na papiru). Ali, The Truth je band koji uspije uspostaviti kontakt na toj nekoj osobnoj razini sa ljudima koji su došli na gig, ako već ne osjete to preko naše muzike. Mislim da je dosta bitno i govori dosta o tome koliko to nama sve znači i da nismo tu radi neke fore, niti ega niti smo u stilu: “naučili smo malo bolje svirati pa nas više nije briga za neke punk ideje, pa ćemo pičiti svoj post intelektualni rock”. Za nas, poruka je i dalje bitna i mi ćemo nastaviti širiti našu poruku kroz brzi i energični hc/punk a kako često u hc/punk-u stvari idu u krug (kuiš, ko circle pit, LOL!) možda u bližoj budućnosti opet bude neki thrash wagon bum i pojavi se brdo novih i nabrijanih brzih istreširanih hc/punk bandova. Živim za taj dan!

 

od note do note

Opet su se pogoršali odnosi između Srbije i Hrvatske. Kažem „opet“, jer je ovo samo još jedno u nizu zatezanja odnosa, koje pošten čovek više i ne može da isprati. Svako malo, kao kad se deca u vrtiću svađaju oko igračaka ili noše, dogodi se nešto što dovede do zahlađenja, protestnih nota i novinarske teške artiljerije naslova. Ako ste kojim slučajem prespavali još jednu svađu vrhova vlasti probaću, u najkraćim crtama, da objasnim. Naime, Srbija je odlučila čitavom svetu da obznani kakve su zločine činile vlasti NDH tokom Drugog svetskog rata, pa se napravila izložba o Jasenovcu u sedištu Ujedinjenih Nacija u Njujorku. Hrvatska, sa druge strane, smatra da je ovakva izložba ishitrena i da predstavlja podli naum Srbočetnika da još jednom u nizu zadaju niske udarce. Ono što je usledilo već je viđeno toliko puta – jedna nota, druga nota, pljuvanje preko ograde, onaj drugi je kriv nismo mi, i tako dalje i u tom smislu.
Ne mislim da će najnovija kriza u odnosima dve susedne države dovesti do nekih novih ratova, pu-pu daleko bilo, ali čim novinski članci državnih tabloida krenu sa orkestriranom kampanjom o tome kako „onaj drugi“ priziva novi rat setim se naslova novina sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka. Ne znam za Hrvatsku, ali u Srbiji ste mogli da čitate, čak i lokalnim novinama poput „Ibarskin novosti“ iz Kraljeva, kako se širom Hrvatske vraća bauk ustaštva i druge naslove/članke u sličnom tonu. Šta se kasnije desilo svima je poznato. Daleko je sad od takve amtosfere, ali ratnohuškački bubnjevi državnih medija ne jenjavaju.
Kakve to veze, pitate se sad, ima sa našim malim pank bendom? Sticajem okolnosti naš mali kolektiv je sastavljen od građana, nažalost nismo mogli da biramo gde ćemo se roditi, dve države koje su u konstantoj zavadi. Na izvestan način, svako zatezanje odnosa između naših takozvanih domovina može proizvesti kataklizmične posledice za bend. Nije samo da može, nego već smo te posledice toliko puta osetili na našim kožama. Gotovo svaki put kada putujemo u Zagreb, radi proba ili turneje, uvek postoji bojazan da neće kakav nadrkani carinik da nam traži nekakvu radnu dozvolu, kao da smo prateći bend Ace Lukasa koji uzima tisuće kuna u folkotekama u okolici Splita, a ne trećerazredni pank bend koji svira pred, uglavnom, prijateljima u Podrumu u Rijeci, za desetinu kuna. U nekoliko navrata su nam tražili nekakva pozivna pisma, detaljno ispitivali gde i kod koga idemo, kao da smo šverceri. Možda vam ovo sve zvuči naivno i smešno, ali nama su granice, posebno ona na Batrovcima, uzele nekoliko dana života, zbog nerviranja i stresa.
A dobro de, reći će neko, ko vas je bio po ušima da uzimate za članove ljude iz susedne republike, kao da Srbija nema dovoljno muzičara sposobnih da sviraju pank. Na stranu to što u našoj okolini nema ludaka koji su spremni za ludačke podvige i avanture, ovu celu stvar sa višenacionalnim bendom posmatram u nešto širem kontekstu. Moja polazišna ideja je da imati srpskohrvatski benda nije ništa drugo do potpuno normalna stvar i oslanja se na ideju jedinstvenog kulturnog prostora kojem pripadamo. U tom smislu, može se reći da na izvestan način predstavljamo poslednje Mohikance očuvanja jugoslovenskog nasleđa. Malo je nategnuto, ali meni se dopada ovakva konstrukcija, iako se Gajo (bubnjar) zasigurno ne bi složio. Na kraju krajeva, govorimo isti jezik, smejemo se istim (glupim) forama, odrasli smo na istim filmovima, znate već kako to ide, mogao bih ovako u nedogled. Prosto ne vidim nijedan razlog zašto ne bismo imali srpskohrvatski bend.
Elem, da napustim polje mojih fantazmagorija i vratimo se u surovu realnost. Tu me čekaju dačići, vulini, kolinde i ostali jebivetri koji nam rade o glavi. No, znajući kakvi smo luđaci, nikakve note i zahlađenje odnosa nas neće omesti u planovima da sviramo dok nas smrt ne rastavi.

 

mostovi razdvajaju ljude

Na upravo završenoj evropskoj turneji, na kojoj su nam društvo pravili naši (stari) drugari sa (novim) bendom Rules (obavezno bacite uho na ovaj bend!), posetili smo neke nove gradove, u kojima do sada nismo bili. Tako je naš Pank cirkus stigao i do gradića Kehl (Kel ili Kil, nikako da skontam kako se zapravo čita), koji se nalazi na samoj granici između Nemačke i Francuske. Osim što smo u njemu bili u prilici da sviramo u crkvi, verovali ili ne, mene je fasciniralo nešto drugo. Naime, Kehl je sa susednim Strazburom, a samim tim i francuskom obalom reke Rajne, spojen mostovima. Ima ih nekoliko, železnički, putnički i pešački, i svaki od njih ima svoju, jako interesantnu istoriju. Tako je, na primer, železnički most, podignut u maju 1861. godine, da bi u nekoliko navrata bio rušen i obnavljan, a konačno tokom Drugog svetskog rata i potpuno uništen. Nekoliko decenija kasnije, tačnije 1956. godine, most će biti obnovljen. Međutim, jedan drugi most me je više zaintrigirao. Radi se o pešačkom mostu Mimram, ili Pasareli dve reke (Passerelle des Deux Rives), koji kao da povezuje dva dela istog grada, odvojenih rekom, a ne zapravo dve države. Osim što impozantno izgleda, most je vrlo koristan jer možete preći iz jednog grada (ili zemlje) u drugi za pola sata, a ukoliko vozite bicikle onda se to meri u minutima. Stvarno je neverovatan osećaj biti u prilici da se bez pasoša, carine, i drugih kontrola, prelazi neprijateljska teritorija.

Zašto kažem “neprijateljska”? Istorija francusko-nemačkih odnosa nije tako bajna i sjajna kao što se nama, savremenica modernih EU odnosa, čini. Bilo je tu ratova, mržnje, sukoba, proterivanja stanovnika, nasilja, zločina i svih drugih nipodoština da im treba elaborat na desetinama strana, a ne kratka priča, poput ove. Zato ću se zadržati na poslednjem ozbiljnom sukobu, koji se dogodio tokom Drugog svetskog rata. Zahvaljujući svom nezgodnom geografskom položaju, Kehl je dobrano postradao, a stanovništvo je moralo da se iseljava u više navrata. Tako je nakon rata ovaj gradić postao deo Strazbura, a stanovništvo nemačkog porekla je moralo da se iseli. Ovakva situacija je potrajala do 1953. godine kada je Kehl postao deo Zapadne Nemačke, a izbeglice su se vratile. Iz ove kratke istorijske crtice možete donekle da vidite da je bilo vrlo turbulentno na ovim prostorima. Pomislili biste da su zbog tog istorijskog prtljaga odnosi ove dve zemlje u konstantnom trvenju. Ali naprotiv, strasti su se smirile već sredinom ’50-ih godina prošlog, tako da je situacija toliko relaksirana da možete biciklom da skoknete do Strazbura i pojedete sladoled, a da vas niko i ne pogleda (a kamoli nedajbože prebije).
Kada sam nešto poviše rekao da sam bio fasciniran imao sam na pameti prostor na kojem živimo, nekoliko hiljada kilometara udaljenom od Kehla, na kojem delimo dobro i zlo, a ponajviše izgleda zlo. U momentu kada sam zakoračio na pasarelu, pali su mi na pamet mostovi na prostoru bivše Jugoslavije, koji po svemu sudeći, više razdvajaju nego što spajaju ljude. Svakako da je prva asocijacija čuveni most u Mostaru, na reci Neretvi. Prelepi stari most je sagrađen sredinom 16. veka i predstavljao je biser osmanske arhitekture, pa je kao takav stigao i do UNESCO-ve liste svetske baštine. Inicijator izgradnje mosta bio je sultan Sulejman Veličanstveni, a glavni neimar Mimar Hajrudin i u nakon što je izgrađen bio je najveća lučna konstrukcija na svetu. Nekoliko vekova je povezivao dve strane preko moćne Neretve, vremenom je postao i glavni simbol ovog, nekada, multikulturalnog grada. Međutim, za vreme najbesmislenijeg rata u modernoj istoriji, desio se verovatno i najbesmisleniji trenutak – rušenje starog mosta. Hrvatska i muslimanska strana već decenijama optužuju jedni druge da su srušili most, ali to je već uobičajena jalova rasprava koja se neprestano vodi na ovim prostorima. Suština je da je most srušen, a zatim, na sreću, obnovljen. I taman kad bi se pomislilo da je ponovnim spajanjem dve strane došlo do spajanja i ljudi koji tamo žive, u skladu sa besmislom koji ovde vlada, to se nije dogodilo. Čak naprotiv, podeljenost između onih koji bi trebalo da ga svakodnevno koriste je veća nego ikada. Neki od stanovnika Mostara već decenijama nisu prešli na suprotnu stranu, tako da most kao sredstvo komunikacije potpuno gubi svoj značaj. Sličnu, tužnu i nesrećnu, sudbinu ima i most na Ibru, u (Kosovskoj) Mitrovici. Prvo je godinama nakon NATO bombardovanja bio u blokadi, a neretko je bio i poprište žestokih sukoba Srba i Albanaca, a konačno je “otvoren” za civile i svakodnevni život. Nesumnjivo je da je deblokada mosta deo političkih igrarija u tzv. Briselskom sporazumu, ali situacija na terenu je nešto posve drugo. Most se stidljivo prelazi, pazi se na svaku reč, dok neki jednostavno ne žele ni da čuju da pređu na suprotnu stranu.
Imajući u vidu da je Francuzima i Nemcima trebalo svega desetak godina za (potpuno) izmirenje, ne mogu da se ne pitam koliko će našim plemenima biti potrebno – deset svakako neće jer je taj rok probijen. I da li će izmirenje biti delo nas samih, ili će biti diktirano sa strane, jer divljaci, kakvi jesmo, ne mogu da se dogovore. Do tada će mostovi, kao u pesmi Bore Drljače, da razdvajaju ljude, podjednako zaljubljene i na krv i nož zavađene.

brothers again…

When civil war broke out in Yugoslavia, first in Slovenia (1991), Croatia (1991) and Bosnia & Herzegovina (1992) I was primary grade pupil. I didn’t understand what’s wrong and why Yugoslavia started to burn in war flames. My memories about civil war in Yugoslavia are related to my first neighbor. He was young man in early twenties. He served military service in Zadar, Croatia. News footage showed demonstrations in Zadar and attacks on JNA soldiers. His mother was so upset and she wanted to get any information about her son. She didn’t have a phone so she used ours. We were the only contact with the world for her. Luckily a neighbor was alive and well and managed to come home. But many people weren’t so lucky. The images from the battlefield became very common on television. We started to hear stories about crimes of “bloodthirsty Ustasha” or “drugged Muslims” against Serbian innocent civilians. Media under control of regime repeated hate words like mantra, hundred of times during one day. We were day after day under heavy propaganda assault while Yugoslavia fell down in economic, political and moral collapse. During “chaos war time” kids like me became Chetniks, the true Serbian heroes, patriots who will defend Serbia from a small town in central Serbia, few hundred kilometers from the frontline. Chetnik songs were popular. Ideology of Chetnik movement spread easy between kids also. We – the kids draw graffiti with 4 s (main symbol of Chetnik movement), we hated Croats / Muslims, Ustashe / Balije, never mind the fact that we never saw or met anyone from the other side of conflict. The only big deal was to hate. We – the kids from primary school were full of hate. My memories about Croatia were actually very positive. In fact my family just like thousands of other families from Yugoslavia spent a few days on the Croatian seaside. We visited one of the most beautiful cities on the Adriatic coast, Dubrovnik. It was during late ’80s (1988/89) and there was no national tension between Serbs and Croats or maybe I was too young to notice them. Nevertheless, few days in Dubrovnik still remind me on happiness and joy. The war in Yugoslavia ended with the Dayton Agreement (1995), but relations between Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro) and Croatia weren’t good. The echoes of the war were still present, the wounds were fresh. During adolescence under atmosphere full of hate and accusations between nations I discovered local punk heroes Hocu? Necu!. They had a song dedicated to the war in Yugoslavia called “Anti-war song / Stop the war”. Report from the battlefield full of hate speech opened song with a strong anti-war idea. That intro was true example of propaganda which was served to us during war. Lyrics with full of peace attitude was a real revelation for me. I was definitely infected with diy punk ideology and I started to follow development of diy punk scene in states which were part of Yugoslavia (Serbia, Slovenia, Croatia, Macedonia and Bosnia and Herzegovina). One band changed my life for sure. It was old school hardcore/punk band Razlog Za from Kutina, Croatia. I wrote letters to people from newborn states which rose from the ashes of civil war in Yugoslavia. We wrote letters to each other, reading and doing fanzines, gathering and share information. In early 2000s I got fanzine “No All” from Croatia. I sent letter to the editor (Gajo) with my comments about his fanzine. It wasn’t so usual for that time, but soon I got fast replay. We became good (virtual) friends and often wrote letters to each other. I met Gajo for the first time in Belgrade, Serbia where Gajo toured with his band Lasting Values. Since that moment we became friends for life. In the moment when I was desperate and I need drummer for my band, Gajo accepted proposal to play with us, never mind the borders and far distances. After all bullshits caused by civil war in Yugoslavia, guns, tanks, burned villages, killed innocent civilians, war crimes, stolen houses, politicians filled with greed, nationalism and hate, Gajo and I became friends. So this song “Brothers again” is dedicated primarily to Gajo, my brother from Croatia, but also to all those wonderful people who we met over the years in ex-Yugoslavia region. A lot of people wrote about the war in the former Yugoslavia. However, there is still no consensus on the most important issues. Thousands of dead, displaced, raped, burned… We still try to find all the answers about civil war in Yugoslavia. Never mind the quest for answers, there is still thousands of people with completely destroyed past, present and future.

Vojkan

zagreb u kandzama sive zone

Kad smo pričali o tome da napravimo bandovski blog, složili smo se i sa time da bi s vremena na vrijeme mogli i napisati nešto za sam blog, pa da ne budu samo fotke gore itd. Pa, pošto je Vojkan pokrenuo temu tzv. „sive zone“ među hc/punk i inom alternativnom balkanskom populacijom, mislim da je to dobra tema pa bih i ja htio nešto reći o tome. Ja se neću vraćati u tako daleku prošlost kao što je Vojkan uradio, jer iskreno ne znam puno o tome što se točno događalo u Zagrebu za vrijeme drugog svjetskog rata, a iskreno, niti me ne zanima previše jer je ipak sad neko drugo vrijeme i ja ću se u ovom tekstu više osvrnuti na to kakvo je stanje na domaćoj/lokalnoj hc/punk „sceni“. Znači, pisat ću ovdje uglavnom o Zagrebu jer tu živim, tu idem najčešće na koncerte i tu se krećem najviše. Mislim da je i najbolje prvo pogledati kako je u tvom dvorištu, pogotovo kad se radi o nekoj konstruktivnoj kritici. Nažalost, u zadnjih par godina se u Zagrebu osjetno povećao rast likova/uša koji spadaju u tu „sivu zonu“, koji se izjašnjavaju kao apolitični i kojima nije strano ići na koncerte bandova sa blago sumnjivim stavovima i onih drugih bandova, koji se izjašnjavaju kao anti-fa. Ne kažem da takve ekipe prije nije bilo, ali barem su se koliko toliko držali podalje od DIY hc/punk koncerata i uglavnom DIY hc/punk ekipa i ta tzv. apolitična ekipa nisu imali neki bliski kontakt (znači, postojali su totalno različiti koncerti gdje ekipu s jedne strane ne bi mogao/la vidjeti na drugoj i obratno). I danas ima koncerata gdje DIY hc/punk ekipa nema šanse da bi se pojavila (i obratno) ali ima i previše mix koncerata gdje bude prisutna i jedna i druga ekipa. Često ta apolitična ekipa dođe na neki koncert sa namjerom da ne ulazi unutra (ali samo zato jer se plaća upad), pa vise ispred i tu i tamo traže povodom za neku frku što je baš onako naporno, jadno i klinački. Još jedna interesantna a i smiješna stvar je ta da dosta te apolitične ekipe sa sumnjivim stavovima uopće ne izgledaju kao ekipa od koje bi u prošlosti tako nešto očekivao (znači, kejos punk i sl.), nego su mnogi od njih imidžom u nekoj crust furci sa hrpom prišivaka crust hc/punk bandova iz 80.-ih i 90.-ih koji su bili sve samo ne desno, homofobično, seksističko orijentirani ili „apolitični“. Tako da to ovdje na nekim koncertima izgleda kao pravi cirkus. A najbolji primjer koliko je ta ekipa izgubljena je to što npr. vole neke bandove kao što je Ljubiša Samarđić za koje svi znamo da kod njih nema sumnje u njihovu predanost anti-fa idejama i akcijama. Naravno, ne sumnjam da se dotična apolitična ekipa izjašnjava kao anti nazi da ih upitaš na kojoj strani stoje. Ali, danas više nisu 90.-te te ja sumnjam da još u Zagrebu postoje neki likovi koji se izjašnjavaju kao nazi (čak se i BBB-ovci ograđuju od toga), tako da je to samo obično farbanje da se prikrije njihova ignorancija i tzv. Siva zona. E sad, najlakše je upirati prstom i reći netko drugi je kriv. No, mislim da smo svi mi koji smo aktivni u DIY hc/punk-u u Zagrebu, svi pomalo krivi za trenutnu takvu situaciju. Pa bi bilo najbolje da svatko krene sa svojim primjerom da se situacija promijeni na bolje. No, ipak djelomično za ovakvu trenutnu situaciju snose odgovornost neki ljudi koji rade hc/punk koncerte u Zagrebu. Meni npr. nije jasno kako netko tko se smatra osobom koja gaji neke osnovne anti-fa ideje, može zvati bandove na svirke koji se furaju na tu tzv. apolitičnost (iako svi znamo da apolitičnost ne postoji, pogotovo ne ako živiš u jebenom glavnom gradu neke države)!?! Ovdje mislim na prostor Medika, gdje se održava većina hc/punk koncerata u Zagrebu. Po mom mišljenju, u takav jedan prostor, bilo kakva osoba sa imalo sumnjivim stavovima ne bi trebala moći uopće kročiti unutra, ali trenutna situacija je veoma daleko od toga. Tako da je i Medika zapravo samo jedan veliki cirkus. Mislim da treba tražiti nekakvu alternativu svemu tome i jasno dati do znanja apolitičnim jadnicima/jadnicama da nisu dobrodošli. Osim ako naravno, ne shvate da su u zabludi i promijene svoje stavove na bolje. No, na tako nešto sigurno nećemo utjecati ignoriranjem postojećeg problema. Što ja osobno mogu učiniti? To se svatko od nas treba zapitati i zatim početi djelovati.

 xGajox von IOSC

siva zona

Naš mali pank bend, The Truth, se pojavio na kompilaciji “Zajednička borba”, koja je izašla pre mesec – dva. Na njoj se pored nas, nalazi još 22 benda sa ovih prostora, različitih muzičkih pravaca i političkih pozadina, neki su već uveliko poznati široj javnosti (Darko Rundek, Kud Idijoti, Atheist Rap, Kultur Schock, itd) ali sve nas je okupila ista ideja. Ideja borbe protiv fašizma. Kompilacija je rezultat napora nekoliko antifašističkih kolektiva sa prostora bivše Jugoslavije, da se okupe aktivni antifašisti/kinje i da se malo ozbiljnije povede borba protiv ove pošasti, koja kako vidimo nije pobeđena 1945. godine. Za sada mi se cela priča čini kao sjajna ideja i ova forma muzičke kompilacije gde se nalaze i malo poznatija imena, predstavlja jedan od odličnih načina da se stekne izvesna pozornost, kako šire, tako i nezavisne javnosti i time privuku oni koji su još uvek neodlučni ili neupoznati sa našom borbom.

Mi smo se predstavili sa pesmom “October Bloody October” koja je posvećena nevino stradalim Kraljevčanima za vreme II svetskog rata. Ne znamo koliko vam je poznato ali u periodu od 14. do 20. oktobra 1941. godine, nacistički okupator je streljao više od 2000 stanovnika Kraljeva (prema nemačkim podacima streljano je 2150, dok su kustosi kraljevačkog Muzeja došli do broja od 2190, i to je cifra ispod koje se ne sme ići). To je bila mera odmazde zbog prethodnih nemačkih žrtava koje su bile posledica zajedničkih napada partizana i četnika na Kraljevo (još dok su dva pokreta bila u slozi), početkom oktobra 1941. godine. Ovaj stravičan zločin je izvršen na osnovu odluke Franca Bemea, glavnokomandujućeg za okupiranu Srbiju koja pored ostalog sadrži sledeće reči: Bude li gubitaka među nemačkim vojnicima ili folksdojčerima, teritorijalno nadležni komandanti sve do komandanta puka zaključno, narediće odmah streljanje protivnika prema sledećim stopama: a) Za svakog ubijenog nemačkog vojnika ili folksdojčera (muškarca, ženu ili dete) 100 zarobljenika ili talaca, b) Za svakog ranjenog nemačkog vojnika ili folksdojčera 50 zarobljenika ili talaca. Streljanje će izvrsiti trupe. Kao uspomena na najgori zločin u istoriji našeg grada stoji Spomen Park, naziv ulice i naša pesma. Ona oslikava naše unutrašnje nemire i reprezentuje našu bol, ali ujedno nas podseća da nikada ne smemo dozvoliti da se nešto slično ponovi.

Pojava ove kompilacije je odličan trenutak da se prozbori o jednom zanimljivom fenomenu koji je prisutan na hardcorepunk sceni kako kod nas, tako i u svetu, već više godina, ali ovih dana biva identifikovan kao tzv Siva zona (Grey zone). Malo pametniji od mene kažu da je ovaj fenomen opasan jer njega čine osobine poput konformizma, nacionalizma, seksizma i homofobije. Oni kojima se može prilepiti etiketa sivozonca su spremni da jednog dana idu na koncert nekog nazi benda, a već koliko sutra da posete i neki antifa koncert. I oni sa tim nemaju nikakav problem. Uostalom, nemaju problem ni da se druže sa onima koji su otvoreno nazi orijentisani ili podržavaju takve ideje. Prevedeno na jezik običnog puka, to su oni “što nisu ni levo ni desno”, kojima su svi oni koji zagovaraju neke ideologije “ekstremisti” i što dolaze na koncerte samo zbog dobre zabave i ispijanja piva. A ponekad se to pivo pije ispred dragstora sa ortacima sumnjivog političkog opredeljenja, ali šta sad. Ismejavanjem pojedinaca i njihovih pokušaja da se izbore za scenu oslobođenu od nacista i ostalog šljama i obeležavanjem levih i desnih kao predstavnika iste ekstremističke ideologije, sivozonci banalizuju čitavu poentu hardcorepunka. Znate ono “Hardcore is more than music” i slične fraze koje se pojavljuju ovih dana i koje eksplicitno pokazuju šta zapravo hardcorepunk scena treba da predstavlja. Ove reči nikako ne mogu da dopru do mozgova pojedinih aktera scene. Oni i dalje ostaju na svojim stanovištima da je sve to sranje i da se treba samo dobro zabavljati.

E pa druže moj, nije sranje!

Hardcorepunk scena je jedino mesto na ovom prokletom svetu koje treba da ostane potpuno čisto od svih zala, bez ikakvog izuzetka. Dakle, nema mesta za nacizam/ fašizam, rasizam, homofobiju, seksizam, mačo nasilje i sve ostalo što nas truje. Nazovite me ekstremistom, ali tako sam odgajan od kako sam kročio nogom na scenu. Od Hoću? Neću!, preko Razlog Za ili sa druge strane Youth of Today-a i Oi Polloi-a i ostalih scenskih heroja i heroina, stalno su mi u glavi odzvanjale reči da je hardcore više od muzike. Reči poput “jedinstvo, prijateljstvo, snaga” ili “bash the fash” sam shvatio doslovno. One su predodredile moj razvojni put, ne samo kao pankera, nego i kao čoveka. A za mene biti čovek, znaci biti antifašista!

Gde se danas nalazi srpska hardcorepunk scena? Neko sklon šali bi rekao: “U Zoni Sumraka”, i to donekle odgovara istini. Ali napustimo li prostor šala i pošalica, možemo da zaključimo da je uticaj Sive zone u Srba jako veliki. To je valjda zaostavština istorije srpske hardcorepunk scene. Počevši od tih famoznih 90-ih, kada je veliki deo bendova bio potpuno apolitičan i nezainteresovan za teme od kojih boli glava, slično se nastavlja i danas. Izgleda da su ovi bendovi bili nešto glasniji, pa dok su tamo neki „ekstremisti“ pevali „Kratkovidost, glupost, mačo nesigurnost, neznanje, infantilnost – Sirova snaga“, ovi glasniji su pravili nekakve hardcore mačo porodice u kojima ima mesta za sve. Zato i ne čudi što se pojavljuju novi bendovi kojima je svejedno da li dele binu sa nacistima ili su nacisti ispred bine.

Uskoro nas očekuje regionalna promotivna turneja na kojoj će biti predstavljeni neki od bendova koji su učestvovali na kompilaciji. Unapred se radujem da na neki način pomognem njenoj realizaciji. Zato ako čujete da se Antifa karavan nalazi u vašem gradu priključite mu se. Do tada, preslušajte kompilaciju, odjebite Sivu zonu i ne zaboravite, postoji samo jedna zona – Antifa zona!

Vojkan